...Blizu si...tako si blizu mene,da osjećam tvoj dah na licu svome.Osjećam tvoj losion kojeg si stavio na lice još jutros....a tek sad je dobio onaj pravi miris koji volim.Miris losiona pomiješan sa tvojom kožom stvara urnebesan protok krvi kroz moje tijelo..Tvoje ruke na mom struku miruju ,a prsti sviraju, meni neke nepoznate a ipak prekrasne note.Polako mi približavaš svoje usne i dok razarajuća energija struji između nas....trgnuh se u zadnji tren i shvatih da ....moram otići...odmah...Ostavljam te onako pomalo zbunjenog,sa praznim rukama...i odlazim teška koraka...Ali ti se ne ljutiš...ti znaš zašto ja odlazim...i šalješ mi poljubac iz daljine...i pratiš pogledom moje korake...Oćima me pitaš kad ću se vratiti..iako unaprijed znaš odgovor...I dok hodam sve dalje i dalje od tebe,sve više i više miris tvoga losiona osjećam....I sad kad sam beskrajno daleko....poneki vjetar mi vrati onaj trenutak...trenutak u kojem smo postojali samo mi....trenutak koji je otišao zauvijek....