I ovog jutra

kao i svih ostalih dana

sjedim za stolom

pijem kavu

potpuno sama,

i razmišljam.

 

O suncu u mojoj domovini,

toplom pijesku na morskim plažama,

o planini svojoj, u kojoj

odavno već nema utabane

planinske staze,

jer godinama

niti kozje, niti ljudske noge

po njoj ne gaze.

 

Sanjam o oblacima

ponad livade

gdje smo nekad, kao djeca

igrali se za vrijeme

dok smo čuvali krave.

Veselo i razdragano

nabijali krpenu loptu

i sanjali bolje dane.

 

U misli mi zaluta

i moja stara baka

sa vezenom maramom

na naboranom licu.

U ruci joj vreteno

i vuna koju prede

dok u džepu čuva

svoj ručni rad –

čipkanu maramicu.

 

Na tren si dočaram miris

toplog domaćeg kruha

i prepečenog vrhnja.

Čak mi i topla krvavica

zamiriše kao da je tu

pred mojim nosom.

Usnice mi se nesvjesno

razvukoše u smiješak,

tamo je moj dom

razmišljam s ponosom.

 

A onda me stvarnost

nazad iz snova povuče

pa uzmem laptop

i umjesto da nastavim

mislima putovati

brzinom svjetlosti

uspijevam gotovo

svim portalima prosurfati.

 

I što vidim?

Napuštene domove

bez vrata i prozora.

Zarasle šikare

i polja obrasla

ambrozijom.

Čak ni makova više nema

u onom broju kao nekad.

Tek na ponekoj slici

netko je uslikao

napuštenog psa

koji tužno cvili

kao da se i on prisjeća

kako smo nekad živjeli.

 

Mogu li biti sretna

pitam se sjetno?

Ovdje daleko

gradim dom na

tuđim temeljima

a srce me vuče

mojim ravnicama

kamenju, obalama,

planinama i

pješčanim plažama.

 

U kojem to trenutku

je pukla pupčana vrpca

koja me čvrsto

i neraskidivo osjećajima

vezala uz domovinu

kad i nadalje, svaku

vijest čekam poput

neophodnog kisika

koji prima

čovjek na umoru.

 

Kroz glavu

mi prođe misao

starih mudrih ljudi:

“Dom je tamo

gdje je i srce!”

i dosjetih se

zašto mi se tako

često čini da je

moje srce prazno.

Jer još uvijek

veliki dio kuca

za one zaraštene staze!

 

Landeka Nada (objavljena na www.hrvatskiglas-berlin.com/ )