- pa dobro s kim se ti nisi posvađala???

Ova mi je rečenica dobro dala mislit!

Ma ljudi moji, ja se nikad ne svađam! Niti ja znam podnignit glas, niti podnosim da neko podigne glas!

Ako muškarac podigne glas ja tada najčešće odem i ostavim ga da se dere sam na sebe (ako mogu), ako ne mogu ...ili ukoliko zove na mobitel...a ja ne smijem prekinit vezu...e onda se zna što radim....(ne moram sve baš ovako javno otkrivat)...
Što pri tome promislim... e tu sad isto ide teška samo-cenzura....ali Goli otok je mačji kašalj u odnosu na ono što bi ja takvim tipovima radila.

Ako žena, puna sebe, govori povišenim tonom koji ne trpi ulijetanje u rečenice... i najčešće koristi poštapalice „ja sam .... čuj, čuj... slušaj, slušaj...znaš, znaš...“ ili slično...znajte da ja sigurno od svega toga nisam ni slova čula...jednostavno odlepršam negdje u mislima!
Blaženi mentalni ignore!

Tako i izgleda moja kavica ujutro u uredu. Njih dvi se nadvikuju pokušavajući uletit jedna drugoj u riječ, treća ih nekako i zaustavi (ne smiju previše kontrirat šefici) ja palim muziku na kompjuteru...pijem kavicu, pušim cigaretu, grickam nešto slatko (najčešće krafnu) i tajanstveno se smješkam.... Da mi date ne znam što...nemam pojma o čemu su one pričale... ali radnja je uvijek ista i već godinama se odvija isključivo u mom uredu.
Kada želim nešto reć tada tiho šapnem rečenicu na koju u prvom trenu nitko ne obrati pozornost.... nešto kao:
- u subotu se udajem!
- Danas odlazim najkasnije u 13 sati s posla, jer u 15 sati imam dogovoren sex!
- noćas mi je ljubavnik saznao da imam ljubavnika

....ima toga još....ali vjerujte....nakon ovakve izjave uvijek nastupi muk i tada ja sa čuđenjem tiho zapitam:

- I????...gdje mi je više ta kava????? Koliko još moram čekat taj juice????
Još uvijek ne znaju točno što sam rekla, jer mijenjam izjave... tako da nisu sigurne u sadržaj rečenice....ali nakon toga uvijek dobijem ono što sam tražila (u drugoj rečenici)

Ako moram s nekim službeno ili poluslužbeno razgovarat...a taj valja gluposti ...tada samo konstatiram:
- žao mi je ovo je moj privatni mobitel pa ne znam službeno razgovarat
- Malko slabije shvaćam u poslijednje vrijeme, a što ćete...godine su ipak to, da li ste vi meni upravo rekli .....
- Izvinite, ja sam plavuša, pa Vas nisam dobro razumjela.... hoćete li vi to reći da nećete?
...e ovo s plavušom mi je najdraže ...naročito kad razgovaram s nekim uživo. Tada isti zastane i vjerojatno ne vjeruje svojim očima ..i počne razmišljat o boji moje kose..

Prema tome... ja se stvarno ne svađam! Ja se ni ne znam svađat. Ja ne znam ni beštimat, niti podnosim da itko beštima. "Ja samo tiho šapućem i vodim svog psa" Charlie Brown (Killera)!

Ne postoji još toliko velika glupost koju ja nisam spremna izreć u ne znam kakvoj ozbiljnoj situaciji. Ali sve uvijek tiho...i u imperativu! Ali, ako ipak podignem glas....(....e tada radim velika djela!!!.... hahahaha)