Rijeka je i dalje žuborila.Pjevala svoju vječitu pjesmu neumornog putnika.Slijevajući se s kamena na kamen stvarala je duboke i zvučne tonove.Ta pjesma bila mi je dobro poznata.....često sam je nekada slušala.I sada sam je ponovo došla čuti....ovoga puta sama.Imala je ona dosta toga za ispričati,ali nije bilo nikoga,tko bi je slušao.

Sunce je polako zalazilo,bacajući svoje posljednje zrake po nemirnoj vodi,raspršujući bljeskove svoje raskošne svjetlosti.

Vjetar je pirkao,davajući ponešto svežine ovoj nesnosnoj sparini.Lagano me udarao u leđa,mrsio kosu i milovao po licu.Sa sobom je nosio mnogo toga.Sve ono,čega više nije bilo!

Rijeka,livada puna cvjetnog šarenila,šuma!Raskoš ove ljepote,čuvale su moje uspomene....lijepa i draga sjećanja,slike koje su još uvijek sačuvale svoj sjaj.

Zaborav nije potreban!Pogledati u svoje srce i vidjeti nešto,što prije nismo vidjeli,očima  koje mijenjaju stare boje.U pamčenju lijepoga i ljepote ne dajemo mjesta tuzi i bolu.

I ovaj odlazak sa dragoga mjesta bio je onakav,kakav je uvijek i bio;uz zvukove nepresušenog žuborenja rijeke,laganog šuma vjetra i udaljenih zvukova cvrčenja cvrčka.

Ništa od tuge i sjete nisam ponijela sa sobom.Ostavila sam ih rijeci,koja će i dalje pričati svoju priču.