Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati na primjer:"Noć je posuta zvijezdama,

trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bi mogao napisati najtužnije stihove.

Volio sam je,a ponekad je ona i mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.

Ljubljah je,koliko puta,ispod beskrajna neba.

 

Voljela me,a ponekad i ja sam je volio.

Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

 

Nočas bi mogao napisati najtužnije stihove.

Misliti da je nemam,osjećati da sam je izgubio.

 

Slušati noć beskrajnu,još mnogo dužu bez nje.

I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

 

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.

Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

 

To je sve.U daljini netko pjeva.U daljini.

Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

 

Kao da je želi približiti,moj pogled je traži.

Srce je moje traži,a ona nije uza me.

 

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.

No mi,od nekada,nismo više isti.

 

Više je ne volim,sigurno,ali koliko sam volio!

Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

 

Drugome.Pripast će drugome.Ko prije mojih cjelova.

Njen glas i jasno tijelo.Njene beskrajne oči.

 

Više je ne volim,zaista,no možda je ipak volim?

Ljubav je tako kratka,a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,

duša je moja nesretna što ju je izgubila.

 

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje

A ovo posljednji stihovi koje za nju pišem.

Pablo Neruda