Jutarnja budilica nije mi potrebna i vrlo rijetko je koristim.Budim se i bez nje.Kako?Moja budilica je orkestar, smješten na drvetu pod prozorom,koji svako jutro izvodi simfonije svog neiscrpnog repertoara.Pjev mojih dragih ptičica.Toliko ih ima i tako su glasne,da je uz njih nemoguće nastaviti spavanje.

I dok prve zrake sunca polako padaju na moj krevet,milujući me i grijući me,moji veliki prijatelji sve glasnije i glasnije cvrkuću.Njihov pjev je tako prodoran,ali opet tako nježan.Barem meni.Neumorne su u tom svom cvrkutanju,a glasnice im nikada ne zakažu.Za nagradu dobivaju "mrvice kruhića",koje im svako veče stavljam na prozor.One već znadu gdje će ga naći.

Tako mi one prve zažele dobro jutro.Niti ne slute koliko mi znači njihov pjev......u rano jutro toliko života i radosti...

Eto,tako moj dan započinje radosno, sretno i veselo sa djeličem prirode i uvijek se čudim kako nam je malo potrebno da budemo sretni,a još čudnije kako to malo uvijek nedostaje.