Jutra u trazenju mirisa njenog me bude i mislim se Boze gdje je tu pravda, a onda mi kroz glavu prode: "Voljeti iz dubine duse nisi znala dok je izgubila nisi."

I stanem i gledam i tjesim se da tako je, a tako je stoljecima, radaju se i zive i svi ih vole, al ne razumiju, sto znaci da ih ne vole.. Tako mi zapne u grlu "Cemu patnja, cemu ceznja za tolikom ljubavlju nestalom, otislom u vjecnost?"

Zasto ju ne imati u srcu, jer tako i tako i ove sto imam, imam ih vise u srcu, nego kao osobe koje su uvijek uz mene..

Sjetim se boje glasa kad moj glas se vine i nesto me strecne i dusu mi svine i pitam se :"Cemu, taj moj pogled sto na nju podsjeca, kad mi samo boli sjecanja vraca?" I povrati me sjecanje da imam nesto njeno i da zauvjek u sebi nosim i nikada to izgubiti necu i zasta se time ponosim...

U setnji s djecicom mojom cujem povik sa strane: "Baka ,daj mi ruku!" i srce mi se stisne, jer moja djeca te rijeci izgovoriti ne mogu, pa ih blago pogledam, u ocima mi ljubav izmjesana bolom, no pogled na njih snagu mi vrati

..Podsjeti me izrazi nevinih lica na beskonacnu ljubav sto put pokazuje, pa ako ja nju nemam, oni mene imaju i sto im trebam dati? "Radost dok sam jos tu i da nikad bol ne osjete!"

..A kako da ga ne osjete , kad je na svakom koraku??..Pricam im o svojoj boli i kako ju nosim i nadam se duboko u srcu da ce im ostati iskustvo i da poslije mene budu mirne i sretne, jer zivot ide dalje, a sjecanja su tu da potaknu da budemo bolji prema onima koji su jos uvijek tu i prema samima sebi...

Ostaje vjecno u srcu mome, a zelim joj slobodu pocinka dati i da je vise nikada moja bol ne prati...<3