Krenula sam jedan dan na izlet u planine, spremila sendvice , sokove , fotoaparat i dobru volju sa mojom dragom , malom obitelji...

Bilo je rano jutro, nekako se tesko ustajalo, jer sunce je vec jako peklo, tog ljetnog jutra...jer poslije dana pre jakog sunca, noc je bila ne izdrzivo sparna i falilo je zraka, tako da smo se redali u kupaoni na brzo tusiranje, trebalo je sto prije krenuti u planinsku svjezinu...

Ubacili smo ruksake u auto i krenuli skoro bez rijeci, samo se po osmjehu kuzilo da smo sretni sto idemo..

Vrludao je put uz brdo i cim smo se dokopali sume,, osjetio se mirisni, friski zrak zelenila. Gledali smo kako prolazi bujno raslinje, smjesteno ispod raskosnih krosnji drveca, prepunih pticica u jutarnjem poju..

Cule su se grlice sa svojim ljetnim hukanjem, sto je budilo vesela , mladenacka sjecanja, uzdrhtalog srca , sto ocekuje svoju ljubav da se pojavi iza ugla i krene sa mnom u uzdrahtalu setnju...

U daljini se cuo djetlic kako kucka , kao da kuca zajedno sa srcem, prepunim zelje za vedrinom i stapanjem sa prirodom sto slavi tako spontano svaki tren..

Uspinjao se veselo nas auto, malo nam se zavrtilo od bezbrojnih zavoja, al nitko od nas nije ni jauknuo , ni uzdahnuo, samo su pogledi veselo virkali na sve strane, na pokojim zavojima, prelazio je pogled preko drveca,, prostirala se ravnica ispod nas, kao u magli, ...Odagnali smo pogled, znali smo to je ta sparina i jurili napred, prema vrhu, gdje se zrcalilo sunce u vrhu ponosne uzvisine, mamilo je svojim zrakama i laganim vjetricem, sto se pojacavao sve vise , a nasa su pluca disala otvoreno i vedro, napokon...

Stigli smo na zaravan , skoro pa na vrhu, ispred nas se prostirala zelena trava, sa pokojom stijenom glatkom, a i za nas crnogorica je tjerala friski vjetric , ma bilo nam je kao da smo se spasili karantene....:-)))

Krenuli smo , protezuci se, rasirenih ruku u setnju po zaravni, .Lagani uspon i na vrhu, ipred nas je vijugao put prema drugom kraju u spustanju sa planine, a ispod njega se rusio pogled u klanac, tamni, jos uvijek u sjeni..Zastali smo, gledajuci tu divotu, nastavljai su se vrhovi, na sve strane, vrhovi i doline, blage i strme., Tako velicansten pogled, budio je snagu i nekakav poticaj udahnuti, uzviknuti, poletiti, uzdici se iznad planinskih vjenaca... Moje kceri su pocele trckarati veselo po travi i nas dvoje smo krenuli za njima,, nis noge su same krenule u trk, a smijeh je odzvanjao i odbijao se od planiskih zidova i sirio se beskonacno..

Zabiljezila sam slike s tog mjesta, kad god ih pogledam , ispune me svjezinom i smirajem, kao da postoji neka tajna sila radosti i snage na tom mjestu ...i sunce se osjeca blize, al ne osjeca se njegov zar, nego njegova toplina... ,;O;,