Eto...iako mislim neću ništa za sada pisati...neko me pokrene, u zadnje vrijeme je to saturn.....ona moja draga saturn....i njen komentar na svoj članak:

„...a zašto mi to nije ranije rekla....zašto sad.....mislim, mogla je i šutiti, ako nije do sad nije trebala nikako...“

 

To je potaknulo u meni razna osjećanja i pitanja. Šutjeti ili ne? Priznati ili ne? I nije važno koje su relacije u pitanju, roditeljske, prijateljske, drugarske, ljubavne...nebitno.

 

Naravno sve govorim u svoje ime i ništa od toga ne mora biti ni tačno, ni ispravno, samo razmišljam i dijelim sa vama.

 

Pretpostavljam da svi mi imamo nešto što nismo nikome rekli, iz raznih razloga. Da li je to želja da ne pokvarimo sliku o sebi koju smo stvorili u nečijim očima, da li je to stid radi učinjenog, da li je to nedostatak povjerenja, ili ne mogućnost pronalaženja prave osobe za priznanje...Ne znam. Znam samo da sam naučila slušati i opraštati. Znam da svako ima pravo reći, a isto tako, znam da smo mi svi samo ljudi skloni pogreškama i manama. Drugo je nešto da li će se te pogreške ponavljati i ponavljati iako se zbog njih u nekom trenutku pokajemo.

 

A ako već neko odluči da mi se povjeri, da mi kaže nešto sa čime se možda i ne slažem, pitam se KO SAM JA da zabranim nekome da otvori svoje srce? Imam li prava zabraniti nekome da olakša svoju savjest i dušu tako što će mi reći nešto što nisam željela čuti? Da li ću i ja doći u takvu situaciju, možda i prije nego što mislim ili želim? Ako neko smatra da sam dovoljno vrijedna da mi se otvori, nemam pravo da mu to onemogućim zbog toga što ću se iznenaditi, ne složiti, nasekirati. Pa slušajući, možda pomognem. Ko zna zbog čega je to tako trebalo biti?  Vjerujem u Boga, u njegov plan i sigurno zna šta radi i koliko kome može dati da čuje, shvati, spozna, ponese.....

 

Veliki dio svog života sam posvetila baš tome...slušati, oprostiti, pomoći....Moja vlastita, odgojana kćerka mi veli kako sam „luda“, kako puštam ljude da mi se „penju na vrh glave“, kako joj nisam jasna...a ja joj odgovorim da je to do njih, do tih ljudi, a ne do mene. Do mene je kako ću se ja ponašati, do mene je da li ću ja oprostiti, razumjeti, ono što je namijenjeno meni...ispit je za mene, ne za druge....

 

Možda sve to tako ne treba, ali sam ja tako izabrala. Izabrala sam da mogu oprostiti više puta nego što neko može da me povrijedi..izabrala sam da razumijem. Nije bilo lako, priznajem. I dugo sam učila. Možda još nisam savladala sve lekcije, ali se zaista trudim.

 

Naučila sam da me ništa ne iznenadi, da negdje u sebi budem spremna na sve, naučila sam da puno ne očekujem od ljudi (manje ću se razočarati), jednostavno...učim da prihvatim sve ljude onakvi kakvi jesu i da ih takve volim. Lagala bih kada bih rekla da ponekada nisam tužna, da me ponekada ipak nešto ne izbaci, da se ražalostim gledajući nešto, ali se trudim.....i dalje.

 

Nisam željela ovim pisanjem nikoga povrijediti, a najmanje saturn...i nadam se da će ovo shvatiti baš onako kako sam rekla: moje misli.