U oku sjaj zvijezde što tako hladan sjaj daruje, a ušće Neretve i dalje pjeva pjesmu rastanka čovjeka od prirode. Još uvijek sam pokrivena korijenom rođenja, još uvijek me u meni nema.... Opalo lišće prošle jeseni, tek daje poneku skicu Sunca i dominaciju Mjeseca. Živim lunarnim kalendarom, a srebro u slovima odjekuje kao „lelek srebra“, što je opjevao Tin Ujević. Iz vatre opet izbijam slova tvog imena, srce se lomi i nestaje u zgaženoj travi na „kojoj moje stope nisu ostavile trag“... kako pjeva D. Maksimović. Kako ostaviti svoj trag u sebi, kako u bijelom ledenjaku na vrhu Svijeta ispisati tvoje ime? Kako u meni evocirati nekog tko je odavno napustio moje malo srce i obećanje obećano mojoj smrtnoj majci? Iz zvijezde ću pročitati vremenski „kod“ mog postojanja, u klici tvog osvetničkog zaborava ću pročitati ''izmišljenu inspiraciju'' nastalu krajem prošle godine i zaboravit ću svaku nit boli koju si zlatnim nitima provodio do mog malog srca. U mjeri vremena, nema mene ni tebe. Samo smo ovdje i sada. Zato, neka mekane sjene ovog ranoproljetnog dana ublaže nemire moje duše i odvedu me u onaj svijet, gdje se osjećam tako dobro.

http://shadowofsoul.blog.hr/