Gorak je uspon,
trnovit put
na stazi očajnika.
Težak je hod
i noge olovne
na cesti nesretnika.
Sunce žeže
i vjetar šiba
u isti čas.
Dižem pogled prema nebu,
ruke pružam,
hvatam dah.
Na vrh stajem,
gledam niz dol.
Znam kako
nerazumljiva je moja bol.
Tad ugledam jezero.
Nebesko, plavo.
Tihu oazu nemira svog.
Vjetar mi tiho šapne:
"Siđi,
pogledaj odraz svoj!"
I spuštam se
polako i tromo da
zavirim u zrcalo to.
Sunce u očima,
obraz zlaćano sja.
Nesigurno pitam:
"Zar sam TO stvarno ja?"
bglavac
irida
