Od početka sam slutila kraj. Zato sam mu se i davala na kapaljku. Kada bih mu odjednom dala sve, ne bi se imao po što vraćati. Ovako je dolazio mjesecima, godinama. Svake sam ga noći voljela sve više.
Njemu je to bila igra, meni potreba.
GLEDAO SAM JE DOK SAM SE UVLAČIO U NJEZIN SVIJET. NASMIJEŠILA MI SE. ZNALA JE DA DOLAZIM. MJESEC JE BIO VELIK I ŽUT. A ONA TAKO SNENA.
I pamtim onu noć... Došao je, kao i uvijek, tiho i nečujno. Noć je bila topla i sjetna. Mjesec velik i žut. Tvoj dodir krila mekan. Predali smo se jedno drugom bez riječi. Riječi su za nas bile suvišne. Razbijaju tišinu naših pokreta. Slamaju ruke dok se miluju.
PUHAO JE TUŽAN VJETAR, A ONA JE BILA ZAMIŠLJENA I TIHA. NIJE MI DOPUSTILA DA POGLEDAM KROZ NJENE OČI. ODUSTAJALA JE. VIŠE JOJ NI MOJI DODIRI NISU MOGLI POVRATITI SNAGU. A JA SAM ZNAO DA MORAM ZAVRŠITI ZAPOČETO.
Te sam mu noći napokon dala dušu na seciranje. Predala srce na žrtvenom pladnju. Posljednji doprinos moga bića. I dok me odvodiš, osjećam kako mi spokoj kola venama...
bglavac
edin.kecanovic
