Magnolije su procvjetale ranije nego obično.  Purpur njihovih cvjetova na svoje prijestolje stavio je nju, kraljicu vrtova magnolije. Bilo je nešto u njoj što ju je činilo lijepom. Što? Nitko nije znao. Ona je vladala kapima rose, jutarnjim putnicima života kroz život do smrti, do egzekutora.  Kapi je upila u sebe prije ubojice. Vladala je zelenim podanicima lakim korakom  da ih ne povrijedi tragovima zanesenih igrom  
na travnjaku nebeskom gdje ležati je smjela, zaspati ne. Da im vrhove ne ukradu.  Podanike je pod kožom čuvala. Da njima vlada, tražile su ptice iz kuće krošnji i carstva pjeva. U glas ih je spremila. 
Pelud su nudili cvjetovi vladarici slasti. Rijekom je poketla u njihovim sokovima okupana. Zemlji darivala med. 
Vladala je do prvog proljetnog mraza i hladnog vjetra. Led je zarobio kapi prije nego je uspjela pružiti ruku. Koža je gorjela vrhovima, nekad zelenim.  Bez glasa su krošnje pale iz carstva pjeva u carstvo tame. Zemlja je presušila. 
Bilo je nešto u njoj što ju je činilo lijepom i u smrti. 
Bio je život.