Već na samom početku pitam se kako da to podijelim s vama, a da ne ispadne bahato i prepotentno? A s druge strane uvjerena sam da će dobronamjerni shvatiti i prihvatiti,a za one druge me ionako nije briga!!!

Dakle, ako je Valentinovo dan zaljubljenih i ljubavi, za mene je vrijeme odavno stalo, a početak tog bezvremenskog stanja bilježim davne 1987 g. u mjesecu studenome... U doba kad se za taj dan i nije znalo, kad smo još uvijek slavili Dan žena, ne razmišljajući pritom tko si i što misli... Bili su to dani kad se nije imalo i kad su neki drugi slavili, a mi smo ih samo gledali... Moj "Valent" ušao je tog studenog u moj život i uz sve dobre i loše ovozemaljske događaje, održava taj blagdanski duh u meni...

Odrastajući i mjenjajući se, prošli smo faze večera, prstenja, izlazaka i srčeka, ali jedno je uvijek ostalo isto... Pogled, dodir, i naravno,najbolji jutarnji kapućino n svijetu!Osjećaj da možeš reći sve svoje misli, strahove, nadanja i da ćeš i dalje biti isto, pa čak i više voljen...

Osjećaj da mužu možeš servirati istinu kao glavno jelo, a ne samo kao desert čini moj svaki dan Danom zaljubljenih!!!

I na kraju,da me ne bi krivo shvatili, a nadam se da će i muž ovo "slučajno" pročitati,jedva čekam da proslavim i ovogodišnji Dan!!!