Smrt za mene ne predtavlja kraj,to prijelazni oblik u drugu dimenziju postojanja,tako da uoće ne osjećam tugu za onima kojih nema,jer znam da ćemo se sresti opet na nekim drugim ravnima.

 Ovaj prilog nije tužna balada,pokušala sam zamisliti kako bih željela da to izgleda onda kada dodje i taj trenutak i ovo je rezultat.

 

 

 

 

Danas sam tako stara...

Danas su na moja pleća

Legla sva sjećanja i sva

Težina mojih postojanja...

Danas promatram zvijezde

I osjećam polako

Da sam na putu kući...

Danas spremam kovčege

Svojih uspomena,

Sva moja stradanja

I sve moje male radosti blijede.

Radosno se predajem svitanju

I jedino što preostaje

Je reći zbogom

Ovom životu ovdje.

Ispunio je svrhu,

Svi dugovi su isplaćeni

I samo je pitanje trenutka

Kada ću leći na krilo andjela

I biti tamo gdje je moje srce.

Blistavi trag jutarnje rose,

Toplina sunčeve zrake na mojoj kosi...

Poljubac drveću,travama,pticama u letu,

Poljubac usnulim leptirima na livadama

Mojih sjećanja...

Sneno,sretno,

Konačno ispunjeno...

Putujem kući...