Postoje riječi koje izgovaraju samo proroci i pjesnici. To nisu obične riječi jer obična riječ ne može a da ne osiromaši i ne osakati misao. Postoje riječi koje zavode misao kao što matica  zavodi grančicu na brzoj rijeci. S tim riječima pjesnik stvara, jer samo on misli da bi izmislio. Tko god je nešto stvorio bio je pjesnik. Samo obični ljudi vide samo onoliko koliko postoji, a pjesnici vide i ono što ne postoji. Svako rađanje je i bol, a toj životnoj boli samo riječ pjesnika zna vratiti dostojanstvo i žar života. I ludilo, i san, i ekstaza, i mitos, i moral…nisu ništa drugo nego odbrana od noći i njenih grozota. A kćer te noćne tame je Ljubav. A put toj ljubavi najbolje pokazuje pjesnik. Riječima. Živim životom. Na usnama njegovim vazda je riječ i ljubav. Ta riječ kazuje svijet, kazuje čovjeka, hotenje nehotično, strah i želju za onim što ne postoji, što nestaje. Riječ ruši, predskazuje, očarava…hiljade i hiljade godina pjesnik podnosi teret tih riječi koje nosi u svojoj krvi. Taj tragični zanat pisanja pjesnik uči najrađe u društvu Boga, onoga Boga koji se samo rađa u njegovom srcu, i u njegovom grijehu. U onom Srcu koje zna kako noć učiniti vidnijom od dana. Zato je pjesnik bdije i čuva svoju riječ jer samo kroz nju može vidjeti uvelu granu u novom listu. I zato je istinski pjesnik uvijek tužan, i njegova riječ najviše voli tugu i smrt. Te riječi nadvise i natpjevaju i njega samoga. Možda je zato riječ pjesnika prije glas nego pisana riječ. Taj glas koji nam govori da pjesnik nije vesela ptica što pjeva na grani, i da nije rođen odjednom kao Afrodita iz morske pjene. On je biće osame i samoće. Gomila ne traži pjesnika niti je ona njemu potrebna. Pjesnička riječ ne sažaljava čovjeka, ona ga brani od tragičnosti i lijepa je samo onda kad joj otkrijemo tajnu.