„Prijateljski feudalizam"
i mit slobodnog Tibeta
Daleko od prosvijetljenog Shangri-Laa, stari Tibet
bio je feudalna teokracija u kojoj su lame i gospoda
okrutno postupali s običnim Tibetancima i prisiljavali
ih prihvatiti svoju bijedu kao karmičko okajanje
svojih grijehova iz prošlih života
Dr.sc. Mchael Parenti
© 18. studeni 2007.
c/- Cenar za istraživanje globalizacije, Kanada
Website:
I. Za gospodu i lame
Zajedno s krvlju natopljenim pejzažom religijskog sukoba, postoji iskustvo unutarnjeg mira i samoće koje svaka religija obećava, ali nijedna toliko kao budizam. Stojeći u izrazitom kontrastu naspram divljaštva drugih religija, budizam nije niti fanatičan niti dogmatičan - tako barem tvrde njegovi sljedbenici. Za mnoge od njih, budizam je manje teologija, a više meditativna i samoispitivačka disciplina čiji j e cilj promovirati unutarnji sklad i prosvjetljenje dok nas upućuje na put ispravnog življenja. Općenito, duhovni fokus nije uperen samo na samoga sebe, već i na dobrobit drugih. Čovjek nastoji ostaviti sa strane egoističke potrage i dobiti dublje shvaćanje vlastite povezanosti sa svim ljudima i stvarima.„Društveno angažirani budizam" nastoji stopiti pojedinačno oslobođenje s odgovornim društvenim djelovanjem kako bi izgradio prosvijetljeno društvo.
Pogled u povijest, međutim, otkriva da nisu svi od mnogih i vrlo različitih oblika budizma bili oslobođeni doktrinarne fanatičnosti niti nasilnih i izrabljivačkih težnji, tako karakterističnih za druge religije. U Sri Lanki postoji legendarna i skoro sveta zabilježena povijest pobjedonosnih bitki koje su poveli budistički kraljevi iz davnina.Tijekom 20. stoljeća budisti su se međusobno nasilno sukobljavali, ali također i s nebudistima u Tajlandu, Burmi, Koreji, Japanu, Indiji i drugdje. U Sri Lanki su naoružane bitke između budističkih Sinhaleza i hinduističkih Tamila na objema stranama oduzele mnoge živote. Američko državno tajništvo navelo je 1998. trideset najnasilnijih i najopasnijih ekstremističkih grupa na svijetu: preko polovice njih bili su religijske, naročito muslimanske, židovske i budističke.
U Južnoj Koreji se godine 1998. na tisuće monaha budističkog reda Chogve međusobno borilo šakama, kamenjem, zapaljivim bombama i toljagama u odlučujućim bitkama koje su trajale tjednima.
Borili su se za kontrolu nad redom, najvećim u Južnoj Koreji, s godišnjim proračunom od 9,2 milijuna američkih dolara, milijunima dolara vrijednom imovinom i privilegijom imenovanja tisuću sedamsto monaha u različite službe.
U tučnjavama su oštećena glavna budistička svetišta, ostavivši na desetke ozlijeđenih monaha, neke vrlo ozbiljno.
Korejska je javnost iskazala prezir prema objema frakcijama, osjećajući da će, bez obzira koja strana preuzme kontrolu, „ donacije štovatelja koristiti za luksuzne kuće i skupe automobile."
Kao i sa svakom religijom, prepirke između i unutar budističkih sekti često su potaknute materijalnom korupcijom i osobnim nedostacima vodstva. Na primjer, u Naganu u Japanu, u Zenkojiju - prestižnom kompleksu hramova koji je udomljavao budističke sekte preko 1.400 godina, nastala je „gadna bitka" između glavnog svećenika Komatsua i Tacchua - skupine hramova koji su nominalno pod upravom glavnog svećenika.Tacchu monasi optužili su Komatsua za prodaju spisa i crteža pod hramskim imenom za vlastitu korist. Također su bili zgroženi učestalošću njegovog viđenja u ženskom društvu. Komatsu je zauzvrat nastojao izolirati i kazniti monahe koji su kritizirali njegovo vodstvo.
Sukob je potrajao nekih pet godina i došao je na sud.
Ali što je s tibetanskim budizmom? Nije li on iznimka od takvih vrsta razdora? I što je s društvom koje je pomoglo da se iznimka stvori? Mnogi budisti tvrde da je prije kineskog upada 1959. godine stari Tibet bilo duhovno orijentirano kraljevstvo bez egotističkih životnih stilova, bez materijalizma i pokvarenih poroka koji su zaposjeli moderno industrijsko društvo.
Zapadni mediji, putopisi, romani i hollywoodski filmovi dočarali su tibetansku teokraciju kao istinski Shangri-La.
Sam je dalai-lama izjavio da je „prožimajući utjecaj budizma" u Tibetu „usred širom otvorenih prostora neiskvarenog okoliša, rezultirao društvom posvećenom miru i skladu".„
Uživali smo u slobodi i zadovoljstvu", rekao je.
Čitanje tibetanske povijesti dočarava ponešto drukčiju sliku. „Religijski sukob bio je uobičajen u starom Tibetu", piše jedan zapadnjački praktičar budizma. „Povijest nudi shangrilaovsku sliku tibetanskih lama i njihovih sljedbenika koji zajedno žive u međusobnoj snošljivosti i nenasilnoj dobroj volji. Uistinu, situacija je bila sasma drugačija. Stari Tibet bio je sličniji Europi tijekom vjerskih ratova u razdoblju protureformacije."
U 13. je stoljeću Kublaj-kan imenovao prvog Velikog Lamu koji bi predsjedavao svim drugim lamama, kao što to papa čini nad svojim biskupima.
Nekoliko stoljeća kasnije kineski je car poslao vojsku u Tibet da podrži Velikog Lamu, ambicioznog mladog 2 5 - g o d i š n j a k a , koji je tada sebi dodijelio titulu dalai („ocean") lama, vladar sviju na Tibetu.
Evo povijesne ironije: prvog dalai- lamu postavila je kineska vojska! Njegove dvije prethodne lamaističke „inkarnacije" bile su tada retroaktivno prepoznate kao njegovi prethodnici, pretvarajući time prvog dalai-lamu zapravo u trećeg dalai-lamu.
Ovaj prvi (odnosno treći) dalai-lama zaplijenio je samostane koji nisu pripadali njegovoj sekti, te se vjeruje da j e uništio budističke spise koji su poricali njegovo polaganje prava na božanstvenost. Dalai-lama koji ga je naslijedio vodio je raskalašen život, uživajući u mnoštvu ljubavnica, priređujući zabave s prijateljima i ponašajući se na mnoge druge načine neprimjereno inkarniranom božanstvu.
Zbog tih su ga transgresija ubili njegovi svećenici. Unutar 170 godina, usprkos priznavanju njihovog božanskog statusa, pet dalai-lama ubili su njihovi visoki svećenici ili drugi dvorjani.
Stotinama su se godina natjecateljske tibetanske budističke sekte upuštale u ogorčene nasilne sukobe i skupne egzekucije. Peti dalai-lama se godine 1660. suočio s pobunom u provinciji Tsang, sjedištu protivničke Kagyu sekte sa svojim visokim lamom poznatim kao Karmapa. Dalai-lama je pozvao na oštru odmazdu protiv pobunjenika, usmjeravajući mongolsku vojsku da izbriše muške i ženske linije, kao i njihovo potomstvo: „... poput jaja razbijenih o kamenje... Ukratko, uništiti svaki njihov trag, čak i njihova imena."
Gociine 1792. mnogi su Kagyu samostani zaplijenjeni, a njihovi su monasi silom preobraćeni na Gelugpa sektu (dalaiaminu vjeroispovijest).
Gelugpa škola, poznata i kao„Žuti šeširi", pokazala je malo tolerancije i volje da svoje učenje oomiješa s učenjima drugih budističkih sekti. Po riječima jedne od njihovih tradicionalnih molitvi:
Hvala budi Tebi, nasilni Bože učenja Žutih šešira,
Koji na čestice prašine svodš
Velika bića, visoke dužnosnike i obične ljude
Koji zagađuju i kvare Gelugpa doktrinu.
Memoari jednog tibetanskog generala iz 18. stoljeća oslikavaju sektaške sukobe između budista, koje su bile podjednako brutalne i krvave kao i bilo koji drugi religijski sukob.
Ova mračna povijest uvelike je nepoznata današnjim sljedbenicima tibetanskog budizma na Zapadu.
Religije su oduvijek imale blizak odnos ne samo s nasiljem već i s ekonomskim izrabljivanjem. Uistinu, upravo je ekonomsko izrabljivanje često uzrokovalo nasilje. Takav je slučaj bio i s tibetanskom teokracijom.
Sve do 1959., do kada je posljednji dalai-lama predsjedavao Tibetom, većina obradive zemlje bila je organizirana u vlastelinske posjede koje su kmetovi obrađivali. Ta su imanja posjedovale dvije društvene skupine: bogati svjetovni zemljoposjednici i bogate teokratske lame. Čak i pisac, kojemu se stari poredak sviđao, navodi da je „velik dio nekretnina pripadao samostanima, a većina ih je nagomilala golema bogatstva." Mnogo bogatstva akumulirano j e „ p u t em aktivnog sudjelovanja u poslovanju, trgovini i lihvarstvu."
Samostan Drepung bio je jedan od najvećih posjednika zemlje na svijetu, sa svojih 185 imanja, 25.000 kmetova, 300 velikih pašnjaka i 16.000 pastira. Bogatstvo samostana ležalo j e u rukama nekolicine visoko rangiranih lama. Većina običnih monaha živjela je skromno i nije imala izravan pristup velikom bogatstvu. Dalai-lama je sam „živio bogato" u Potali, palači s 1.000 soba na 14 katova.
Svjetovne su vođe također dobro prolazile. Izvrstan primjer je glavni zapovjednik tibetanske vojske, član dalailaminog laičkog kabineta, koji je posjedovao 4.000 km2 zemlje i 3.500 kmetova.
Stari su Tibet neki zapadnjački poklonici pogrešno doživljavali kao „narod kojem nije trebala nikakva policija, jer su se ljudi svojevoljno držali zakona karme." U biti, imali su profesionalnu vojsku, premda malu, koja je uglavnom služila kao žandarmerija zemljoposjednika kako bi se održao red, zaštitilo njihovo vlasništvo i ulovili odbjegli kmetovi.
Mali tibetanski dječaci redovito su oduzimani od svojih seljačkih obitelji i odvođeni u samostane kako bi ih se obučavalo da budu monasi. J e d n om kada bi ušli, bili bi vezani za cijeli život. Tashi Tsering, monah, izvješćuje da je bilo ».običajeno da seljačka djeca budu seksualno zlostavljana
Evo povijesne ironije: prvog
dalai- lamu postavila je kineska
vojska! Njegove dvije
prethodne Iamaističke „inkarnacije"
bile su tada retroaktivno
prepoznate kao njegovi
prethodnici
u samostanima. On sam bio je žrtvom ponavljanog silovanja, počevši od devete godine. Samostanska imanja također su novačila djecu za doživotno služenje kao posluga, plesači i vojnici.
U starom je Tibetu postojao i mali broj poljodjelaca, koji su činili neku vrst slobodnih seljaka, te možda dodatnih 10.000, koji su činili tzv.„srednju klasu" - obitelji trgovaca, vlasnika trgovina i malih obrtnika. Na tisuće ostalih bili su prosjaci. Također su postojali i robovi, obično domaća posluga, koji nisu ništa posjedovali, a njihovo je potomstvo također rađano u ropstvu. Glavnina seoskog stanovništva bili su kmetovi. Prema njima se odnosilo malo bolje nego prema robovima, ali nije ih se školovalo niti su imali zdravstvenu zaštitu. Bili su pod doživotnom obvezom da rade na gospodarevoj ili samostanskoj zemlji, bez plaće, da popravljaju gospodareve kuće, prevoze njegove usjeve i sakupljaju za njega ogrjev. Od njih se također očekivalo da, na zahtjev, daju životinje za nošenje stvari i prijevoz. Njihovi bi im gospodari odredili koje usjeve i koje životinje moraju uzgajati. Nisu se mogli vjenčati bez odobrenja svoga gospodara ili lame. I moglo ih se lako odvojiti od njihovih obitelji, ukoliko bi ih njihovi vlasnici odlučili iznajmiti za rad na nekom udaljenom mjestu.
Kao u sustavu slobodnog rada, a za razliku od ropstva, vrhovni gospodari nisu imali nikakve odgovornosti za izdržavanje kmetova niti neposredan interes za njihov opstanak kao skupi komad vlasništva. Kmetovi su se morali sami izdržavati. Pa ipak, kao u robovskom sustavu, bili su vezani za svoje gospodare, jamčeći tako sigurnu i trajnu radnu snagu koja se nije mogla organizirati, niti štrajkati, niti slobodno otići kao što to mogu radnici u tržišnom kontekstu.
Vrhovni gospodari imali su najbolje od obaju svjetova.
Jedna je 22-godišnjakinja, odbjegla kmetkinja, izvijestila:
„Lijepe djevojke kmetkinje vlasnik bi obično uzimao kao kućne sluškinje i koristio se njima po svojoj slobodnoj volji; bile su „samo ropkinje bez ikakvih prava".
Kmetovi su trebali dopuštenje da odu bilo gdje. Zemljoposjednici su imali zakonsko ovlaštenje uhvatiti one koji bi pokušali pobjeći.
J e d a n je 24-godišnji bjegunac dočekao kinesku intervenciju kao „oslobođenje". Svjedočio je d a j e pod kmetstvom bio izložen neprekidnom robijanju, gladi i hladnoći.
Nakon svog trećeg pokušaja bijega, gospodarevi ljudi su ga nemilosrdno pretukli dok krv nije lila iz njegovog nosa i usta. Tada su njegove rane polili alkoholom i kaustičnom sodom (natrijevim hidroksidom) kako bi povećali bol, izjavio je.
Kmetovi su oporezivani po ženidbi, po rođenju svakog djeteta i po svakoj smrti u obitelji. Oporezivalo ih se za svaku sadnju drveta u njihovom vrtu, kao i za držanje životinja.
Za religijske festivale i javni ples i bubnjanje također su oporezivani, kao i za slanje u zatvor i po otpuštanju iz zatvora. Oni koji ne bi mogli naći posao, oporezivani su su s njim izbjegli 1959. godine i koji čine većinu njegovih savjetnika. Mnogi tibetanski seljaci, na primjer, nemaju nikakvog interesa vratiti klanovima zemlju koju su zadobili tijekom kineske zemljišne reforme. Bivši robovi Tibeta također govore kako ne žele povratak svojih bivših gospodara na vlast.„Već sam j e d n om živio takvim životom," izjavio je VVangchuk, 67-godišnji bivši rob koji je nosio svoju najbolju odjeću za svoje godišnje hodočašće u Shigatse, jedno od najsvetijih svetišta tibetanskog budizma. On kaže da je štovao dalai-lamu, ali je dodao: „Možda nisam slobodan pod kineskim komunizmom, ali bolje mi je nego kad sam bio rob."
Valja napomenuti da dalai-lama nije jedini visoko pozicionirani lama koji je u djetinjstvu izabran kao reinkarnacija.
Po jedan reinkarnirani lama ili tulku (duhovni učitelj naročite čistoće, izabran da uvijek bude ponovno rođen) može se naći kako predsjedava većinom glavnih samostana.Tulku sustav jedinstven je za tibetanski budizam. Velik broj tibetanskih lama tvrdi da su reinkarnirani tulkui.
Prvi tulku bio je lama imenom Karmapa, koji se pojavio skoro tri stoljeća prije prvog dalai-lame.
Karmapa j e vođa tibetanske budističke tradicije poznate kao Karma Kagyu.
Usponom Gelugpa sekte, koju predvodi dalailama, došlo je do političkoreligijskog suparništva s Kagyu sektom, koje je potrajalo 500 godina i koje još uvijek traje unutar tibetanske zajednice u progonstvu. Činjenica da je Kagyu sekta narasla u svom čuvenju, otvarajući nekih 600 novih centara diljem svijeta u zadnjih 35 godina, nije pomogla situaciji.
Potraga za tulkuom, podsjeća nas Erik Curren, nije uvijek bila provođena na taj čisto duhovni način koji dočaravaju određeni hollywoodski filmovi. „Ponekad su samostanski dužnosnici htjeli dijete iz moćne lokalne plemićke obitelji kako bi samostan dobio više političkog utjecaja. Drugi su put htjeli dijete iz obitelji niže klase, koja bi imala mali utjecaj na odgoj djeteta." U drugim prilikama „lokalni bi vojskovođa, kineski carili čakdalai-lamina vlada u Lhasi mogli [pokušati] nametnuti svoj izbor tulkua za neki samostan iz čisto političkih razloga".
Takav bi slučaj mogao biti sa 17-im Karmapom, čiji je samostan u progonstvu smješten u Rumteku, u indijskoj državici Sikkim. Monasi Karma Kagyu tradicije imali su 1993. kandidata po svom izboru. No, dalai-lama, zajedno s nekolicinom inače suprostavljenih Karma Kagyu vođa (te s podrškom kineske vlasti!), podržao je drugog dječaka.
Kagyu monasi optužili su dalai-lamu d a j e prekoračio svoje ovlasti u pokušaju odabiranja vođe za njihovu sektu. „Niti ga njegova politička uloga, niti ga njegov položaj lame u njegovoj vlastitoj Gelugpa tradiciji ne ovlašćuje birati Karmapu, koji j e vođa drukčije tradicije...". Kako je jedan od Kagyu vođa inzistirao:„Dharma je promišljanje o sebi. Nije automatsko slijeđenje učitelja u svemu, bez obzira koliko poštovan taj učitelj bio. Više nego itko drugi, budisti bi trebali poštivati prava drugih ljudi - njihova ljudska prava i njihovu vjersku slobodu."
Ono što je uslijedilo bilo je desetak godina sukoba unutar tibetanske zajednice u progonstvu, naglašene povremenim nemirima, zastrašivanjima, fizičkim napadima, stavljanjem na crne liste, policijskim maltretiranjem, parničenjem, korupcijom službenika te pljačkanjem i potkopavanjem Karmapinog samostana u Rumteku od strane pristaša Gelugpa frakcije. Sve to uzrokovalo j e da se barem jedan zapadnjački poklonik zapita nisu li godine progonstva ubrzale moralnu eroziju tibetanskog budizma.
Ono što je jasno jest da nisu svi tibetanski budisti prihvatili dalai-lamu kao svog teološkog i duhovnog mentora.
Premda ga se naziva „duhovnim vođom Tibeta", mnogi tu titulu ne vide kao išta drugo doli formalnosti.
Ona mu ne pruža ovlasti na druge četiri religijske škole Tibeta, osim svoje, „kao što ni nazivanje američkog predsjednika 'vođom slobodnog svijeta'ne daje mu nikakvu ulogu u vladanju nad Francuskom ili Njemačkom."
Nisu svi tibetanski prognanici očarani starom Shangri-La teokracijom. Kim Lewis, koja je proučavala iscjeljiteljske metode jednog budističkog monaha u Berkeleyu u Kaliforniji, imala je priliku naširoko popričati s više desetaka tibetanskih žena koje su živjele u monahovoj zgradi. Kada ih je upitala što misle o povratku u svoju domovinu, osjećaj koji su izrazile bio je jednoglasno negativan. U početku je Levvisova pretpostavljala da njihovo oklijevanje proistječe zbog kineske okupacije zemlje, ali ubrzo je obaviještena drukčije.
Rekle su da su iznimno zahvalne„što se ne moraju vjenčati s četiri ili pet muškaraca, biti trudnima skoro sve vrijeme" niti se bakćati sa spolno prenosivim bolestima dobivenim od zabludjelog muža. Mlađe žene„bile su ushićene što dobivaju obrazovanje i nisu htjele imati apsolutno ništa s bilo kojom religijom, te su se čudile zašto su Amerikanci toliko naivni" kada je u pitanju Tibet. 2ene koje je Levvisova intervjuirala ispričale su priče o mukama svojih baka s monasima koji su ih iskorištavali kao„priležnicama mudrosti".
Bakama je rečeno da spavajući s monasima dobivaju „način prosvjetljenja" - na koncu, sam Buda morao je biti sa ženom kako bi dosegnuo prosvjetljenje. Žene su također spomenule „obijesni" seks koji su, navodno, duhovni i suzdržljivi monasi međusobno prakticirali unutar Gelugpa sekte. Žene koje su bile majke ogorčeno su progovorile o samostanskim otimanjima malih dječaka u Tibetu. One žrtava... izrabljivanja." Nadalje je izjavio:„lztih mi se razloga sustav sviđa te... o sebi mislim kao o polumarksistu i potubudistu."
Ali, također je poslao umirujuću poruku„onima koji žive u obilju":„Dobro je biti bogat...To su plodovi naših zaslužnih djela, dokaz da smo u prošlosti bili darežljivi." A siromašnima nudi ovu opomenu:„Nema razloga biti ogorčen i buniti se protiv onih koji imaju imovinu i bogatstva...
Bolje je razviti pozitivan stav."
Dalai-lama je 2005., zajedno s drugih 10 nobelovaca, potpisao uvelike reklamiranu izjavu koja podržava „neotuđivo i osnovno ljudsko pravo" radnih ljudi diljem svijeta da formiraju radničke sindikate kako bi zaštitili svoje interese, a u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda. U mnogim zemljama, piše na izjavi,„ovo je temeljno pravo jadno zaštićeno, a u nekim je izričito zabranjeno i okrutno ugušeno." Burma,
Kina, Kolumbija, Bosna i neke druge zemlje izdvojene su kao najgori prekršitelji.
Čak i Sjedinjene Američke Države „... ne uspijevaju adekvatno zaštititi radnička prava da formiraju sindikate i kolektivno pregovaraju.
Mililjunima američkih radnika manjka svaka pravna zaštita da formiraju sindikate..."
Dalai-lama je također pružio punu podršku uklanjanju ukorijenjenih tradicionalnih prepreka koje su sprječavale tibetanske monahinje da se obrazuju. Nakon dolaska u egzil, malo je monahinja znalo čitati i pisati. Na Tibetu su njihove aktivnosti bile posvećene cjelodnevnim razdobljima molitve i mantranja. Ali u sjevernoj su Indiji sada počele čitati budističku filozofiju i angažirati se u teološkom učenju i debati - aktivnostima koje su u starom Tibetu bile dostupne isključivo monasima.
U studenom 2005. dalai-lama je održao predavanje na Stanfordskom sveučilištu o„Srcu nenasilja", ali se zaustavio pred potpunom osudom sveg nasilja. Nasilna djela koja su počinjena kako bi se buduća patnja smanjila ne treba osuđivati, tvrdi on, citirajući Drugi svjetski rat kao primjer vrijednog napora da se zaštiti demokracija. A što s četiri godine pokolja i masovnog uništenja u Iraku, ratu koji je veći dio svijeta osudio - čak i konzervativni papa - kao nesumnjivo kršenje međunarodnog zakona i zločin protiv čovječanstva?
Dalai-lama bio je neodlučan: „Irački rat - prerano je reći je li ispravan ili pogrešan." Prije toga, svoju je podršku dao američkoj vojnoj intervenciji protiv Jugoslavije, a kasnije američkoj vojnoj intervenciji u Afganistanu.
Dl. Zalaz feudalne teokracije
Po mitu o Shangri-La, u starom su Tibetu ljudi živjeli u zadovoljnoj i smirenoj simbiozi sa svojim monaškim i svjetovnim gospodarima. Bogate lame i siromašni monasi,
bogati zemljoposjednici i osiromašeni kmetovi, svi su međusobno bili vezani, međusobno su se izdržavali pomoću
Kakve god da su veze 14. dalai-lame s CIA-om i raznim reakcionarima, on sam često je govorio o miru, ljubavi i nenasilju utješnog melema duboko duhovne i miroljubive kulture.
To nas podsjeća na idealiziranu sliku feudalne Europe, koju su dočaravali konzervativni katolici kasnijeg datuma, poput G. K. Chestertona i Hilaire Belloc. Za njih je srednjovjekovno kršćanstvo bilo svijet zadovoljnih seljaka koji su živjeli u sigurnom okrilju svoje crkve, pod manje ili više dobroćudnom zaštitom svojih gospodara. Opet nas se poziva da prihvatimo određenu kulturu u njenom idealiziranom obliku, što nas odvaja od sumorne materijalne povijesti.To znači prihvatiti je onako kako ju je doživljavala povlaštena klasa, oni koji su od nje najviše profitirali. Tibetski Shangri-La imidž nema više sličnosti povijesnoj stvarnosti nego što to ima pastoralni imidž srednjovjekovne Europe. Viđen u svim svojim strašnim stvarnostima, stari Tibet potvrđuje gledište izrečeno u jednoj ranijoj knjizi - naime, da je kultura sve, samo ne neutralna.
Kultura može djelovati kao opravdavajuće pokriće za mnoštvo teških nepravdi, zahvaljujući privilegiranom dijelu društva na veliku štetu ostatka.
bglavac
irida
