MANA
Polinezijska riječ, upotrebljava se u Melaneziji, a izvedena je iz indonezijskog izraza sa značenjem „djelovanje osobnih bogova".
Izraz svojstven etnologiji i povijesti religije, šire ga je poznatim učinio R. H. Codrington: „Melanezijci... vjeruju da postoji sila posve različita bilo od kakve materijalne sile koja djeluje na bezbroj načina, bilo na dobro bilo na zlo, te da je čovjekovo najveće postignuće podredi li je sebi i njome ovlada. To je mana (...), to je sila, utjecaj nematerijalnog reda i, m na neki način, nadnaravan. Međutim, ona se otkriva upravo kroz fizičku silu ili kroz ma kakvu vrstu moći i vlasti što je čovjek može posjedovati. Mana nikada nije vezana uz određeni predmet, moguće ju je navesti bilo na koju stvar." (The Mela-nesians, 1891).
Prva definicija: u „primitivnih" naroda, mana je nadnaravna, bezimena, impersonalna, tajanstvena i nesvodljiva mogućnost djelatne učinkovitosti što se vezuje ili usredotočuje na izuzetne ljude, duhove, duše pokojnika, toteme, božanstva, neobične predmete, izuzetne događaje, religijske ili magijske obrede; općenito, mana je sve što se čini moćnim, sve što pojedinim bićima i pojavama pridaje obilježja svetoga, sve što nadilazi neposrednu opažajnu zbilju, sve što naizgled izmiče pravilima i obrascima, sve što istodobno potiče opčinjenost i stravu. (M. Mauss) Druga definicija: pojam mane donekle se po sadržaju preklapa s pojmom „ono", „nešto", „simbol u čistom stanju" (Cl. Levi-Strauss).
R. numinalno (mana je očitovanje numinalnog), okultno (što potječe prvenstveno iz prirodnih, premda skrivenih i suptilnih svojstava), sveto (kao bitno određenje u vezi s religijom), nadnaravno (transcendentno, a ne imanentno).
B. M. Mauss, Sociologie et anthropologie, P. U. F, str. XLI-L (Lćvi--Slrauss) i 101-115 (Mauss).
bglavac
vanessa
edin.kecanovic
