"KO SE SMEJE, NE MOZE DA VICE".
Tomaseo
Dragi prijatelji, Kada sam procitao pjesmu iz "Bijele kule" za danasnje tihovanje, moje misli su se "nacetile" oko teme navezanosti s jedne strane, i akasha kronike s druge strane. Ako smo vezani za stozernu tocku u nama, a to je Bog, sve druge vezanosti su manje vazne i devalviraju ovu najvazniju i jedino bitnu vezu, a fenomen prolaznosti i zaborava koji nas umnogomu opterecuje, "skladisti" se u akashi i nasa jedina briga bi bila pitanje kvalitete naseg zivotnog traga – a to su nasa djela vrlinama obiljezena. Mozda ce drugi ovu pjesmu dozivjeti na sasvim drugaciji nacin, koji zavredjuje da bude podijeljen u nasoj duhovnoj mrezi?:
35. KOMU OSTAVLJAS SVOJ TORANJ Komu ostavljas svoj toranj zaljuljani, s dvije ptice pod neokriljem vremena? Meni ga ostavljas. Komu ostavljas snjeznu pahulju svojega lika, mresku svojega smijeska, ime svojega vala, potpis svoje pjene, miris svoje sjene? Meni ih ostavljas. Komu ostavljas svoje cipele, svoj cesalj, nedocekane sastanke, neizljecene rastanke, vidik s prozora, skripu ormara, broj tramvaja? Meni ih ostavljas. Sacuvat cu ih, jer Ja sve cuvam. Ali sjeti se: Ja vec imam na stotine tvojih pahuljica i valova, cipela i cesljeva imam cijele vojske, planine cuvam pisama i knjiga. Stoga, ne brini: nije ti prvi put da Mi donosis na cuvanje zaljuljan toranj, s dvije ptice pod neokriljem vremena. Sacuvat cu ih, jer Ja sve cuvam. Jer Ja nosim sve tvoje stare cipele, sve izgubljene biljeske i sva spaljena pisma citam, pahuljice, kojima vise ne pamtis lik, Ja drzim na dlanu. I ne uzimam brojeve tramvajima, ni skripu ormarima, jer ti si Mi ih povjerila s njihovim brojevima i skripama, znajuci da ces ih zaboraviti. Ali Ja ih ne zaboravljam. Jer Ja sam nezaborav.
"Bijela kula", knjiga 27. Zapisala Vesna Krmpotic
Puno pozdrava iz Sombora od Josipa
bglavac
edin.kecanovic
