Član cyberbaka

Upisao:

cyberbaka

OBJAVLJENO:

društveni položaj žene u antičkoj grčkoj

društveni položaj žene u antičkoj grčkoj
Antička Grčka je nesumnjivo kolijevka europske civilizacije. Dostignuća tog vremena ne mogu današnjeg čovjeka ostaviti ravnodušnim. Divimo se arhitekturi, umjetnosti, čitamo grčke tragičare i komediografe, a nakon toliko stoljeća možemo pratiti ideje i razmišljanja grčkih filozofa Sokrata, Platona, Aristotela... Od drevnih Grka naslijedili smo i Olimpijske igre, a njezin je utjecaj zaista vidljiv u svim aspektima života. A kakvu ulogu su u antičkoj Grčkoj imale žene? Kakav je bio njihov društveni položaj? Nažalost, danas malo autora postavlja to pitanje.

Od (Pandore) pogubni rod i žensko potiče pleme;
što među muževim smrtnim na vel'ku nesreću žive,
neimaštinu pogubnu ne dijeleć' s njima, nego bogatstvo.

(Heziod: Teogonija, 590-592)

Antička Grčka je nesumnjivo kolijevka europske civilizacije. Dostignuća tog vremena ne mogu današnjeg čovjeka ostaviti ravnodušnim. Divimo se arhitekturi, umjetnosti, čitamo grčke tragičare i komediografe, a nakon toliko stoljeća možemo pratiti ideje i razmišljanja grčkih filozofa Sokrata, Platona, Aristotela... Od drevnih Grka naslijedili smo i Olimpijske igre, a njezin je utjecaj zaista vidljiv u svim aspektima života.
A kakvu ulogu su u antičkoj Grčkoj imale žene? Kakav je bio njihov društveni položaj? Nažalost, danas malo autora postavlja to pitanje. Atena i Sparta su jedini grčki gradovi-države za koje imamo detaljnije podatke o položaju žene. Većina izvora o tom pitanju potječe iz klasičnog ili postklasičnog razdoblja, a mnoge pravne odredbe i običaji vjerojatno potječu iz arhajskog razdoblja. Dok je klasična Atena bila neuobičajeno kruta u odnosu prema ženama, Sparta je bila neuobičajeno liberalna. Razjedinjenost grčkih polisa i različito društveno uređenje vidljivo je i u odnosu prema ženi. U Ateni je za ženu vrijedilo pravilo: što manje zna - to bolje. Atenjanke su se udavale prilično mlade i bez životnog iskustva. Žena u Ateni nije imala pravo na svoje mišljenje, a nije ga ni mogla imati kad joj je naobrazba bila onemogućena! Jedina njena zadaća bila je roditi mužu djecu kako bi se o njemu u starosti imao tko brinuti.
Spartanki je, također, bila uloga rađati djecu, ali ta se uloga u Sparti iznimno cijenila, jer je značila rađanje novih ratnika. Žena je za njih nešto vrijedila i omogućeno joj je bilo i obrazovanje. Upravo to je učinilo Spartanke neovisnima i samosvjesnima te su hrabro sudjelovale u političkom životu. Suprug nije mogao upravljati njome, ali mora se imati na umu da je često bio odsutan vodeći ratove ili provodeći vrijeme u vojnim barakama. Može se reći da je Spartanka držala sva četiri kantuna u kući. Međutim, bi li imale takvu slobodu i takav položaj da su muževi češće bili u kući? Vjerojatno bi ih čekala ista sudbina kao i Atenjanke.

NAPOMENA: sljedeće stranice čitati sa ženskog stajališta!

Žena u grčkom mitu

Grčki mit prikazuje žene u tri aspekta. Prvi je božanski aspekt u kojem dominira šest božica: Hera, Atena, Demetera, Afrodita i Hestija koje zajedno sa šest bogova: Zeusom, Posejdonom, Apolonom, Hermesom, Aresom i Hefestom čine vladajuću elitu Olimpa. U drugom, ljudskom aspektu istaknute su žene iz raznih društvenih slojeva. Međutim, najčešće su prikazivane princeze i kraljice vladajućih kuća, kao što su Helena i Elektra. Ovo nas upućuje na činjenicu da je brončano doba, kada su mnogim grčkim gradovima vladali monarsi, bilo izuzetno važno za stvaranje mita. U trećem aspektu prikazana su ženska čudovišta, polu-žene i polu-životinje. Uzmimo za primjer Gorgone, tri sestre sa zlatnim krilima, svinjskim kljovama i zmijskom kosom koje bi svojim pogledom pretvarale čovjeka u kamen, kao i Sfingu, oblika žene, lava i ptice. Ova čudovišta govore o očitom strahu muškarca od žene. Međutim, paradoksalno je to da je u društvu koje je štovalo ženska božanstva, stvarna žena istovremeno imala izuzetno niski status. Mnogi su ovu nepravilnost pokušali objasniti rekonstruirajući podrijetlo grčke religije. Jedna od pretpostavki je da su Grci, oko 2000. godine prije Krista, došavši na današnje grčko tlo, zatekli domaće stanovništvo koje su činili zemljoradnici. Oni su štovali ženska božanstva povezana s plodnošću zemlje. Grci su sa sobom donijeli snažna muška božanstva koja su više odgovarala njihovom načinu života. Kako se stanovništvo izmiješalo tako su se i njihove religije spojile u jednu. Arheološki nalazi s Kiklada i Krete koji se datiraju u rano i srednje brončano doba, potvrđuju veliko štovanje božica. Ovime možemo objasniti i veliku popularnost božica u grčkoj religiji.

Stvaranje žene: Pandora

Prema Heziodu, ljudi su zbog primanja vatre kažnjeni tako što im je Hefest, bog kovač i bog vatre, prema Zeusovoj zapovjedi, od zemlje oblikovao figuru, prikaz djevice. Atena ju je odjenula u izvanrednu odjeću i “ljupko prokletstvo” predano je smrtnicima za koje je postala “bezizlazna zamka, smrtonosna za čovjeka”. Atena ju je podučila tkalačkom znanju, Afrodita Opskrbila šarmom i snažnom požudom, a Hermes “lukavošću i krepošću kurve”. Nazvana je Pandora ili “Podarena” jer je predstavljena kao božanski dar ljudima. Ljudima ju je doveo Prometejev brat Epimetej, koji je zaboravio na opomene oštroumnog brata da ne prima nikakve darove od Zeusa koji je žudio za tim da ljudima nanese bol. Do tog vremena ljudi su živjeli bez tuge, bolova i potrebe za radom, ali došla je žena i otvorila svoju strašnu kutiju i sva bol i sve zlo svijeta razasulo se među smrtnike. Jedina stvar koja je ostala u kutiji bila je nada. Tisuće nevolja koje su izašle iz kutije, poharale su zemlju, a sve po volji Zeusovoj.
Tri su stupnja ljudskog razvoja: uvođenje mesa u prehranu, upotreba vatre i uvođenje institucije braka (rezultat Pandorinog stvaranja). Oni bi trebali koristiti ljudskoj civilizaciji, ali, na žalost, njih odlikuje dvojak karakter. Jednako kao prehrana mesom i upotreba vatre, žena pomaže održavanju ljudskog roda, ali ga isto tako može i uništiti. No, čovjeku su potrebna djeca koja će se brinuti za njega u starosti i koja će naslijediti njegovu imovinu, produžiti lozu i održavati njegov kult kad umre. S tim u vezi žena, kakva god bila, mora se podnositi. Dakle, žena se u grčkoj mitologiji može doživjeti kao konačan dar ljudskom društvu. Ne primiti ga značilo bi kraj tog društva, a primiti ga ne znači ništa drugo nego nevolju. Međutim, ako čovjek želi preživjeti i opstati ne preostaje mu ništa drugo nego pomiriti se i prihvatiti dar. Mit o Pandori možemo usporediti s Biblijskom pričom o Evi, jer obje prikazuju žene kao nužno zlo, čija egzistencija pomaže utvrditi bogovima podređen položaj ljudi.


Sl. 1. Borba Grka i Amazonki, nadgrobna stela iz Atene (oko 350 pr.Kr.)

Žena u Ateni

U Periklovo doba žene građana, kao ni robovi, nisu imale nikakvih političkih ni građanskih prava. Izgubile su važnu ulogu koju su igrale u minojskom društvu, a koju su još donekle sačuvale u Homerovo doba. Međutim, kada je već bila primorana živjeti unutar četiri zida, udata je Atenjanka vladala svojim domom, ukoliko je, naravno, njezin muž i gospodar u tome nije sprečavao. Svojim robovima bila je despoina, gospodarica. Uostalom, njezin muž je imao dovoljno obveza izvan kuće, obavljajući svoj zanat ili sudjelujući u političkom ili sudbenom životu države. Posao ga je, u većini slučajeva, prisiljavao upravljanje domaćinstvom ostaviti ženi na volju. Zavisan i podređen položaj atenske žene vidljiv je već u djevojačkoj dobi i načinu na koji je ulazila u brak. Bilo je nemoguće da se djevojka slobodno nalazi s mladićem jer gotovo nikada nije izlazila iz ženskih odaja, gineceja. Udate su žene tek rijetko mogle prekoračiti prag svoga doma, dok su se djevojke jedva pojavljivale u unutrašnjem dvorištu, jer su morale živjeti daleko od nepozvanih pogleda pa tako i od muških članova vlastite obitelji. U Ateni, u 5. stoljeću prije Krista nije postojalo ništa što bi se moglo usporediti s odgojnim zavodom za djevojke visokog roda kakvim je na otoku Lezbu početkom 6. stoljeća prije Krista upravljala pjesnikinja Sapfa, kao ni s tjelesnim odgojem mlade Spartanke koja je slobodno pokazivala svoja bedra. Kruta Sparta jedino je u tom pogledu bila tolerantnija od Atene. Jedina normalna prilika za izlazak Atenjanke bila je kada su u nekim vjerskim svetkovinama, kao što se vidi na Partenonskom frizu, sudjelovale u obredima i povorkama. Neke su morale naučiti pjevati i plesati kako bi mogle sudjelovati u vjerskim zborovima. Djevojački zborovi su uvijek bili strogo odvojeni od zborova mladića. Kyrios - djevojkin otac, a ako ga nije imala, brat, djed, ili pak zakonski skrbnik, bio je taj koji je djevojci birao muža i odlučivao za nju. Također se brinuo za njezinu imovinu, miraz te je mogao, naravno ako je želio, zastupati njezine interese na sudu prilikom prodaje te imovine. Možda je u nekim slučajevima ipak bila pitana za mišljenje, ali o tome, na žalost, nemamo nikakvih potvrda.
Atenski je građanin stupao u brak u prvom redu da bi imao djecu, u nadi da će se ona brinuti za njega u starosti i da će ga sahraniti prema obredu. Muškarac se ženio ponajprije da bi imao barem jednog muškog potomka koji će nastaviti lozu i štovati uspomenu na oca, kao što je i ovaj gajio kult svojih predaka - što se smatralo neophodnim za sreću pokojnika na drugom svijetu. Dok je u Sparti okorjele neženje kažnjavao zakon, u Ateni nije bilo zakonske obveze u tom pogledu. No, pritisak javnog mišljenja je bio vrlo snažan, jer se na neženje gledalo s prijekorom. Pritisku stupanja u brak bilo se lakše oduprijeti ako je čiji brat bio oženjen i imao sinove. Čini se da se većina Atenjana ženila zbog vjerskih i društvenih konvencija, a ne zbog osobnog zadovoljstva. Uostalom, kako bi se atenski mladić mogao zaljubiti u djevojku kada je, u većini slučajeva, nikada prije nije vidio? Grci su u 6. i 5. stoljeću prije Krista riječ eros (ljubav) upotrebljavali pretežno da označe strast koja ujedinjuje eromena i erasta.
To naravno ne isključuje mogućnost da se među supružnicima naknadno mogla razviti ljubav. Sam Platon, koji je po svojem uvjerenju bio homoseksualac, priznaje da ljubiti mogu i žene. Aristotel, koji se oženio nećakinjom svog prijatelja Hermije i koji je uživao u braku, brak ne prikazuje kao sklopljen posao ili vezu sa svrhom produženja loze, nego kao zajednicu uzajamno privrženih i nježnih supružnika u kojoj je moguće zadovoljiti sve moralne potrebe ljudske egzistencije. Filozofska tradicija koja je zastupala ljubav među muškarcima, bila je tako snažna da je još početkom 2. stoljeća poslije Krista Plutarh smatrao da, prije nego što počne hvaliti brak, mora priznati kako su i djevojke, kao i dječaci, sposobne izazvati eros!
U Ateni nikakav državni zakon nije branio incest. Međutim, veza između roditelja i djeteta smatrala se sablažnjivom i podložnom božjoj kazni. Ista se vjerska i društvena zabrana protezala i na bračnu vezu između brata i sestre koji su imali istog oca. Načelom endogamije - bračnih veza unutar jedne društvene skupine, ženidba bliskih rođaka nije bila samo dopuštena nego i preporučljiva. Muškarcu se savjetovalo da se, napunivši trideset godina, oženi šesnaestogodišnjakinjom. Nije postojao nikakav pravni propis u pogledu dopuštene životne dobi za stupanje u brak. Djevojke su se mogle udavati čim su sazrele, znači s dvanaest ili trinaest godina, no, kako se čini, uglavnom se čekalo da navrše četrnaest, odnosno petnaest godina. Ostvarenje braka, gamos, pretpostavlja mladenkino preseljenje u suprugovu kuću. Sama mladenka prisustvovala je svečanosti sklapanja braka obučena u najljepše ruho, ovjenčane glave i lica zastrta koprenom. Okružena je bila prijateljicama i djeverušom, nimfeutrijom, koja joj je pomagala oko svadbenog obreda. Uz mladoženju se nalazio djever, proh. Naravno, za vrijeme gozbe muškarci su, kao i uvijek, bili odvojeni od žena.


Sl. 2. Atička crvenofiguralno oslikana posuda s prizorom iz svakodnevnog života (4 st. pr. Kr.)

Muž je uvijek imao pravo otjerati ženu čak i kada nije postojao opravdani razlog. Neplodnost je tome bila čest povod. Naime, kada se već ženio da bi osigurao održavanje loze i države, muž je, protjerivanjem neplodne žene, samo ispunjavao svoju vjersku i patriotsku dužnost. Međutim, muž koji je otjerao svoju ženu morao je vratiti miraz pa je ta obveza predstavljala, u mnogim slučajevima, vrlo učinkovitu kočnicu prevelikom broju rastava. Po muževoj želji se rastava braka odvijala bez ikakvih formalnosti, dok je sasvim drugačije bilo s rastavom koju je htjela žena koju su zakoni držali u bespomoćnom položaju. Žena je imala samo jedan izlaz: poći arhontu, prirodnom zaštitniku slabih i nemoćnih te mu pismeno navesti sve razloge na kojima temelji zahtjev za rastavu braka. Sam je arhont ocjenjivao težinu uvreda što ih je žena morala podnositi. Vrlo je vjerojatno da dokazana muževa nevjera nije bila dovoljna za rastavu, jer je atensko (muško) društvo sasvim lijepo podnosilo muškarčevu seksualnu slobodu. No, batine i zlostavljanje su, ukoliko ih je sud ustanovio, bili dovoljno teški razlozi za rastavu braka. Međutim, javnost je s prijezirom gledala na ženu koja se na takav način rastala od muža.
Brak nije unosio nikakve promjene u povučeni život žene. Pravilo je bilo: poštena žena neka bude u kući, ulica je samo za nevaljalice. Sumnjiva je bila čak i ona žena koju je radoznalost zadržala na kućnom pragu.
Po potrebne namirnice na trg su obično odlazili muškarci ili robovi. Ali, po ovom pitanju potrebno je razlikovati pojedine društvene slojeve. Siromašni Atenjani, koji su živjeli u tijesnim stanovima, lakše su dopuštali ženama izlaske iz kuće. One su često bile prinuđene raditi i izvan kuće kako bi pomogle prehraniti obitelji. Mnoge su bile prodavačice na tržnicama. S druge strane, Atenjani iz srednjeg i bogatijeg sloja bili su u tom pogledu mnogo stroži, ali su njihove žene imale na raspolaganju daleko veći i udobniji ginecej, a često i unutrašnje dvorište, gdje su mogle prošetati skrivene od nepozvanih pogleda. S vremena na vrijeme je i imućnija Atenjanka morala obaviti osobnu kupovinu te izaći u grad. U tom ju je slučaju obavezno morala pratiti neka od robinja. Žene su češće izlazile tek prigodom državnih blagdana ili obiteljskih svečanosti. Općenito, ženu nije smjelo zanimati ono što se zbiva izvan kuće. To se ticalo muškarca i samo njega. Uostalom, ona i nije imala prilike razgovarati s mužem, koji je gotovo uvijek bio odsutan i koji, vrlo vjerojatno, nije ni objedovao zajedno s njom. Kada je Atenjanin pozvao goste, žena se nije pojavljivala u prostoriji u kojoj se održavala gozba, andronu, osim možda kako bi nadzirala poslugu, a nije pratila muža ni kada bi ovaj bio pozvan prijateljima. Žene su se družile s muškarcima jedino prilikom obiteljskih proslava.
Krajem 5. stoljeća prije Krista položaj žene u Ateni doživio je znatne promjene. Naime, Peloponeski rat primorao je muškarce da češće nego u mirnodopsko vrijeme budu daleko od kuće, polazeći u ratne pohode ili čuvajući stražu na bedemima. Mnoge su se žene počele ponašati slobodnije. Same su odlazile po vodu ili na trg u kupovinu. Po uzoru na Spartanke koje nisu živjele zatvorene kao Atenjanke, počele su se slobodnije odnositi i prema muškarcima. Zbog svega toga osnovana je posebna služba koja je nadzirala ponašanje žena, osobito rasipnost. Visoki činovnik koji je obavljao tu službu zvao se ginekonom.

Žena u Sparti

Kroz povijest je socijalni i politički sustav Sparte pobuđivao različita mišljenja: divili su mu se ili su ga promatrali s antipatijom. Isto tako bilo je i sa Spartankama, barem što se tiče antičkih pisaca. Neki su ih poštovali zbog njihove energije i otvorenosti, dok su drugi bili prestravljeni njihovom samostalnošću. Naravno, nitko od tih pisaca nije bio Spartanac, ali su svi bili muškarci.
Sparta je bila vojnička država u kojoj je svaki vid života bio podređen vojsci. Sa sedam godina spartanski dječaci su odlazili od kuće i sve do tridesete godine živjeli u vojnim barakama s drugim muškarcima. Pa iako su se službeno ženili oko dvadesete godine, tek nakon završene vojne službe bilo im je dozvoljeno stanovati sa ženom i djecom. Međutim, i tada su većinu vremena provodili izvan kuće, na vojnim treninzima i u kampovima, baveći se lovom ili političkim problemima države. Večernje obroke i dalje su jeli u zajedničkim vojnim blagovaonicama. Do odlaska u vojne barake, dječak je, vjerojatno većinu vremena provodio s majkom, dok je oca rijetko viđao. Često se događalo da su sinovi otišli u vojsku prije nego što se otac vratio obitelji. Mlada Spartanka je rijetko viđala svog oca. Do svoje udaje, dakle otprilike do osamnaeste godine, živjela je u kući kojom je gospodarila njena majka s kojom je, vjerojatno, bila vrlo bliska.
U Sparti su, za razliku od Atene, do određene dobi edukacija i odgoj djevojčica i dječaka bili jednaki. Fizička sposobnost se smatrala jednako važnom za muškarca i za ženu. Učile su jahati i upravljati kočijom te su sudjelovale u raznim natjecanjima: trčanje, hrvanje, bacanje diska i koplja. Vjerojatno su se muškarci i djevojke natjecali na istom natjecanju, ali u posebnim kategorijama. Kao i muškarci, i one su na natjecanjima sudjelovale gole! Sustav odgoja za djevojke u Sprati uključivao je i proučavanje umjetnosti pa su se Spartanke - kao i Spartanci, ponosile svojim intelektualnim znanjem. Sa sigurnošću možemo tvrditi da skromnost i mirnoća nisu bile vrline Spartanke. Odgoj je uključivao i upoznavanje sa seksualnošću, brakom i materinstvom što ih je pripremalo da se kao zrele osobe uključe u društveni život. Prema grčkim standardima, Spartanke su se u odnosu na Atenjanke relativno kasno udavale, negdje oko osamnaeste godine, dakle kada su već bile potpuno zrele. Muškarci su se ženili s dvadeset i pet godina. Na žalost, nemamo podataka o tome je li Spartanka mogla bilo što reći glede odabira muža. Odabir je obavljao njezin otac. Dio ženidbenog obreda bila je i hinjena otmica. Mladoženja bi otetu mladenku povjerio ženi - nimfeutriji, koja ju je ošišala, navukla joj mušku odjeću i obuću te je stavila na slamaricu da leži sama u mrklom mraku. Poblagovavši po običaju sa svojim drugovima, mladoženja je ušao k njoj i prenio je na krevet. Nakon što je s njom proveo neko vrijeme, vratio se svojim drugovima na spavanje.
Spartanski običaj koji je oduvijek smatran najstrašnijim, jest dijeljenje žene među muškarcima. To je bio tradicionalan običaj i općenito prihvaćen. Tri ili četiri muškarca dijelila su istu ženu, a djeca su smatrana zajedničkom. Isto tako, ako je muškarac imao dovoljno djece, bio je običaj, ali i čast, svoju ženu predati prijatelju. Iz priloženog vidimo da su muškarci u Sparti bili monogamni, a žene poligamne, odnosno, da su istovremeno imale više od jednog muža. Međutim, muškarci su imali apsolutnu kontrolu u procesu dijeljenja žene, dok se žena nije pitala za mišljenje. Na prvi pogled ovaj običaj bi se mogao učiniti čudnim, ako ne i nastranim, ali uzmemo li u obzir da su Spartanci često bili odsutni i zaposleni vojnim obvezama, tada je običaj sasvim opravdan, a to potvrđuju i pisani izvori.
Dominacija spartanske žene nad muškim rodom posvjedočena je u brojnim izvorima. Uzmimo za primjer Agisa IV., kralja reformatora, koji je Spartom vladao u 3. stoljeću prije Krista. Svojim reformama pokušao je razdijeliti imovinu i zemlju, a njegova majka mu je pomogla proširiti ideju među narodom. Organizirala je žensku konferenciju, jer su Spartanci često slušali svoje žene i dopuštali im da se uključe u javni život. Utjecaj žena u javnom životu može se pratiti od arhajskog doba kada su muškarci zbog ratova često na duže vrijeme bili daleko od kuće i domovine. Žene su postale toliko odvažne i smione da su se ponašale kao muškarci, čak i pred muževima. U javnosti su slobodno iznosile svoja mišljenja. Dodajmo tome i činjenicu da su posjedovale i vlastito zemljište. U Sparti je vjerojatno bio običaj kćeri kada stupa u brak dati dio obiteljskog imanja kao miraz. Naravno, ne zaboravimo, rađanje djece bila je najvažnija zadaća slobodne Spartanke. Zbog toga se velika pažnja posvećivala fizičkoj spremnosti žene, jer se vjerovalo da pridonosi rađanju snažnog i zdravog potomka. Spartanka je bila ponosna majka, a sinovi su je zbog toga iznimno cijenili. Usprkos tome što su relativno malo vremena provodili s njom, do odlaska na vojni odgoj naučila ih je kako postati hrabar i ponosan ratnik. Slavna smrt sina u bitci bio je san svake odane spartanske majke: sa štitom ili na njemu! Neke žene bi otišle toliko daleko da bi ubile svoje sinove ako su bili osramoćeni, a taj čin smatran je časnim. Možemo reći da su spartanske majke vršile državnu propagandu.
Slika spartanske žene koja proizlazi iz povijesnih izvora je prilično paradoksalna. Te su žene bile samostalne, moćne, snažne i otvorene pa su zbog toga - jer se vjerovalo da im je dana velika sloboda često od strane neupućenih ne-Spartanaca optuživane za promiskuitet i pomanjkanje ograničenja. Istovremeno, one su bile uključene u državni aparat i zauzimale važno mjesto u spartanskom društvu koje je cijenilo majke novih generacija ratnika. Stoga nije potrebno da današnja žena da konačni sud o tome je li spartanski sistem bio "dobar" ili "loš" za žene.

Prikazi žena na atenskim vazama

Nisu samo antički pisci izvještavali o životu grčkih žena, već njihov položaj možemo vidjeti i na oslikanim atenskim vazama. Prikazi veličaju osnovnu ulogu žene u društvu, a to je rađanje djece i samostalno vođenje domaćinstva. Naravno, ne možemo odvojiti slikovne prikaze od literarnih izvora. Međutim, mitološki prikazi često su preuveličani i to nas može dovesti do pogrešnog zaključivanja pa s ovakvim pristupom moramo biti iznimno oprezni. Na primjer, netko može pretpostaviti da je na vazi prikazana žena kako prede vunu ili bilo koja žena koja sjedi na klismosu - stolici s visokim naslonjačem, morala biti mater familias, što je neistinito.
Prostitucija, vjerojatno jedno od najstarijih zanimanja, igrala je bitnu ulogu u antičkoj Grčkoj. Bogati arheološki nalazi s početka 6. stoljeća prije Krista potvrđuju nam tu činjenicu. Atenski zakonodavac Solon pokušao je legalizirati i regulirati prostituciju osnivanjem javnih kuća kojima je upravljala država. Kerameikos, mjesto gdje su atenski lončari i crtači izrađivali posude, bilo je poslovično poznato po prostituciji. Ne bi bilo iznenađujuće kada bi se arheološkim istraživanjem naišlo na kakvu javnu kuću. Ovakva reputacija, kao i činjenica da su izrađivači vaza, vjerojatno bili robovi ili stranci, utjecala je na mišljenje Atenjana o ženama. Nadalje, većinu kupaca činili su bogati muškarci, kojim je glavna preokupacija bila ispijanje vina na muškim zabavama.
Iz svega navedenog nije teško zaključiti zašto su se na vazama više prikazivale prostitutke - hetere, nego poštene žene u grčkom muškom svijetu. Međutim, mnogo je scena koje prikazuju skupinu žena bez prisustva muškaraca. Možemo pretpostaviti da ona opisuju bogata domaćinstva. Scene u kojima žene sviraju i čitaju su često prikazi muza. Prikaz žena na vazama često je nejasan, kao i stav tadašnjeg društva prema njima. To je samo odjek pristranosti povijesnih izvora. Uostalom, atenske vaze su oslikavali muškarci.
Općenito, društveni položaj žene u antičkoj Grčkoj bio je izrazito loš. Spartanke su možda bile u nešto povoljnijoj situaciji od Atenjanki, ali u oba grada žene nisu imale nikakva prava i bile su jednako bespomoćne. Razočaravajuće je to što ni danas, 2 500 godina kasnije, situacija nije puno bolja. U određenim dijelovima svijeta žene su još uvijek u jednako lošem, ako ne i u lošijem položaju. Moramo priznati da je čak i naš civilizirani svijet ustrojen na patrijarhalnim normama. No, nije mi namjera razglabati o položaju žena u svijetu danas. Ostavit ću vama da razmislite o tome. f

Smjesta zbog vatre ljudima ovu nevolju skova:
od zemlje priliku preslavni Hefest stvori,
čednoj djevici nalik, po volji Kronova sina.
Potom je opasa i ukrasi haljinom bijelom
boginja sjajnooka Atena; niz lice joj rukama
svojim krasnu koprenu spusti, da je divota vidjeti;
oko njezina čela divotni vijenac od svježeg
poljskog cvijeća Atena Palada boginji stavi.

(Heziod: Teogonija, 570-577)

Od nje pogubni rod i žensko potiče pleme;
što među muževim smrtnim na vel'ku nesreću žive,
neimaštinu pogubnu ne dijeleć' s njima, nego bogatstvo.

(Heziod: Teogonija, 590-592)

... ako čovjek izbjegne
brak i sve nevolje što žena donosi s njim
i nikad ne uzme ženu, na kraju postaje
jedan starac koji nema nikoga tko
bi se za njega brinuo.
On ima dovoljno za život da živi,
No, kad umre, njegovi daleki rođaci
Podijelit će njegovu imovinu...

(Heziod: Teogonija, 603-607)

LITERATURA
Robert Flaceliere: Grčka u doba Perikla, Librairie Hacbette, 1959.
Sue Blundell: Women in ancient Greece, British Museum Press, 1995.
Averil Cameron i Amelie Kuhrt: Images of women in antiquity, London-Sydney, 1984.
Sarah B. Pomeroy: Goddesses, whores, wives and slaves, Women in classical Antiquity, London, 1975
Hesiod: Teogonija, Podgorica, 2000.

http://www.ffzg.unizg.hr/arheo/ska/fragmenti/2-3/drustveniPolozaj.htm

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

BOŽIĆNI UKRASI

KRISTALI

ENERGETSKE TEHNIKE

ISCJELJENJA

MAGAZIN

MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I Ching

BRZI CHAT

Cijeli Chat

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info