‘Život mi se okrenuo naglavačke’
Kako je na njegov život utjecalo očinstvo ispričao nam je Ante (30) iz Zagreba, otac dvogodišnjeg dječaka.

“Kada postanete otac, život se okrene naglavačke, ali u pozitivnom smislu. Pod pretpostavkom da ste normalan i dobronamjeran čovjek, vaše dijete postaje prioritet i ništa nije važnije od njega”. 

Očinstvo, dodao je, sa sobom nosi mnogo lijepih trenutaka, ali i novih spoznaja.

“Najljepše je kad vas netko vidi kao uzor, kao svog heroja i obraća vam se s ‘tata’. Kad spoznate da imate odgovornost formirati dobrog čovjeka, osjetite neopisivu moć, a s druge strane puno bolje počnete razumjeti vlastite roditelje koji su s vama najvjerojatnije prolazili isto.” 

Osvrnuo se i na ulogu očeva u odgoju djece te primjetio koliko su zapravo kvalitetni odnosi između očeva i djece važni za društvo. 

“S obzirom na to da je moje poimanje obitelji tradicionalno, vjerujem da je uloga oca biti stup obitelji u smislu morala, zaštite, usađivanja vrijednosti i općenito duhovnog razvoja djeteta. Što više promatram vlastitu realnost, ali i društvo, sve više vjerujem kako je jedan od korijena društvene krize upravo u slabo razvijenim odnosima između očeva i sinova i razumijevanju važnosti uloge oca općenito. Pritom nemam ni najmanju namjeru umanjiti ključnu ulogu majke – ona je na svoj način toliko ogromna da i nju uzimamo zdravo za gotovo”, poručio je Ante.

“Čarobno iskustvo”
Iskustvo očinstva s nama je podijelio i Matija (26) iz Zagreba. Ovaj novopečeni otac 10-mjesečne djevojčice otkrio nam je kako je biti otac malene djevojčice.

“To je čarobno iskustvo i osjećaj kojeg je teško definirati. Prije nego sam postao ocem, nemoguće bi mi bilo predočiti ga. Supruga i ja imamo sreće utoliko što nam je djetešce vrlo dobroćudno i ne pretjerano ćudljivo. Nema velikih inaćenja, dugotrajnog plakanja ili prečestih noćnih buđenja. Čak i kada je prehlađena, našu bebu lako je razveseliti i nasmijati”, rekao nam je Matija. 

Uz one najljepše, istaknuo je i najteže strane očinstva.

“Najteže u vezi s bivanjem ocem svakako je usklađivanje očinskoga života s poslovnim životom. Kada nisam s bebom, nedostaje mi, a kada sam s njom većinu dana, ne stižem se baviti svojim nužnim obvezama.”

Matija je upozorio i na pogrešnu percepciju koju neki roditelji imaju o roditeljskoj ulozi i svojoj djeci.

“Ljudi danas djecu prečesto promatraju kao uljeze u vlastitom životu, čiji su oni, naime roditelji, navodno zarobljenici ili svojevrsni taoci. Ta percepcija je pogrešna, jer zapravo je riječ o nečemu posve prirodnom i normalnom. Uz malo truda i suradnje sa suprugom, sve se može uskladiti na dobrobit obitelji kao cjeline, ali i svakoga njezinog člana”, poručio je Matija.

“Biti otac moj je životni poziv”
O očinskom pozivu i bogatstvu koje su mu djeca unijela u život progovorio je Bruno (33 ) iz Splita, otac petero djece.

“Kada sam prvi puta uzeo Emanuelu u ruke, mislio sam da ću se onesvijestiti. Danas, na Dan očeva i nakon gotovo deset godina od tog događaja, još nisam došao k sebi. I to je ono najbolje što ti očinstvo može dati. Ne mislim na to da živiš nesvjesno svoj život, nego ga upravo živiš sa sviješću da ti nisi samo ti, već da si ti sada – vi ili oni. I to te oduzima od samoga sebe. Više ne budeš svoj”, rekao nam je Bruno. 

Za svoju djecu je uvijek na raspolaganju, pojasnio je, u svim trenucima – dobrim i lošim.

“U tri sata ujutro kada te u polusnu dozivaju jer su nešto ružno sanjali, ili usred bijela dana kada im se nešto neugodno dogodilo, uvijek si tu za njih. Ili isto tako kada, radosni zbog tko zna čega, svoju radost žele podijeliti upravo s tobom. Iako više nemaš (toliko) vremena za sebe, život ti je ispunjen do kraja”. 

Biti otac, dodao je, za njega je životni poziv.

“To uopće nije tako teško kao što se čini. Biti otac je poput disanja – dođe sasvim prirodno, iako ima trenutaka kada možda moraš kratko zadržati dah, ili disati jako plitko, ili se moraš nakašljati… Ovih naših petero malih ljudi, koji nas svakim danom nečim novim iznenade, uče nas biti boljima. Biti boljim čovjekom, mužem, tatom…” 

Ovaj poziv, napomenuo je, ima mnogo lijepih strana, ali i teških trenutaka.

“Najdraže mi je gledati ih kako se razvijaju, uče, rastu i postaju mali ljudi. Mnogo naučim promatrajući taj proces, pogotovo zadnjih godinu-dvije. Najteže mi je, pak, gledati njihovu nemoć i nesposobnost da određene prepreke, koje im stoje na putu da ostvare svoj naum, uklone ili da naprave ono što su zamislili. A znam da im mogu pomoći, ali onda, uglavnom, ništa ne nauče, pa se tu često borim sam sa sobom da se toliko ne uplićem, nego da se malo sami muče u rješavanju određenog problema.”

Na kraju se osvrnuo i na ulogu očeva u odgoju i odrastanju djece za koju smatra da je danas možda više nego prije – zbog raznih kulturoloških datosti, jako velika.

“Tradicionalno shvaćena uloga oca da pruži sigurnost svojoj obitelji danas je smatrana zastarjelom i nazadnom, kao što možemo vidjeti u jednom širem društveno-kulturološkom kontekstu gdje nemamo sigurnost gotovo ni u što, pa i nije čudno da odgajamo nesigurne nove naraštaje. Upravo stoga, otac danas mora biti stup sigurnosti u djetetovu životu, kako bi i samo dijete bilo sigurno. Sigurno u svoga oca i svoju majku, braću, sestre i u konačnici u samoga sebe”, poručio je za kraj Bruno.

“Osjećaj ponosa i ljubavi, ali i brige”

O očinskoj ulozi i novom poglavlju života ispričao nam je Josip (32) iz Zagreba, otac 16-mjesečne djevojčice.

“Od sekunde kada čovjek postane otac, za sobom zatvara jedno poglavlje života. Poglavlje koje se otvara sa sobom nosi pregršt emocija – vrste ljubavi koju dotad nije osjećao, istinskog ponosa, ali i neizmjerne brige. U prvi plan dolazi zaštitnički gard, pogotovo kada ste otac djevojčice. Uz svu brigu svijeta koja ide s time, često se pitam kako je zaštititi od ružnih stvari koje donosi život. S druge strane, neizbježno je da će se u životu suočiti sa stvarima koje neće biti ružičaste, a ne želim da se neugodno iznenadi kada do toga dođe. To je ponajveći konflikt mene kao roditelja.” 

Ipak, dodao je Josip, u roditeljstvu prevladavaju pozitivne emocije.

“Nema boljeg osjećaja kada dođeš kući s posla i vidiš taj osmijeh. Loš dan pretvara se u dobar, dobar u još bolji… Ovo zvuči kao floskula, ali to je jednostavno tako. Naravno, na odmor možete zaboraviti, pogotovo u dobi kada su joj fascinantne utičnice, penjanje po stolicama i stolićima te igranje sa žicama. S tom brigom jednostavno naučite živjeti i ona će me, vjerujem, pratiti do kraja života.”

Osvrnuo se i na ulogu očeva u odgoju djece, koja se u svemu nadopunjuje s majčinskom ulogom.

“Premda se često volim našaliti pa reći da sam ‘rezervni roditelj’, jer mama je uvijek mama, supruga i ja smo tim u kojem nema podjela funkcija. Jedina je podjela tko će je čuvati ako radimo u suprotnim smjenama i nije u vrtiću. Bitno je samo da zna da će mama i tata uvijek biti tu za nju”, poručio je za kraj Josip.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Pixabay

Izvor: generacija.hr