ANTE ZEMLJAR (1922.-2004.)
Valerio Orlić
o Anti Zemljaru (1922.-2004.)
NESALOMLJIVI BUNTOVNIK, BORAC ZA ISTINU, PRAVIČNOST I NEPOTKUPLJIVA KNJIŽEVNA VELIČINA.
Ante Zemljar rođen je 1922. godine na Pagu, a preminuo je 1. kolovoza 2004. g. nakon kraće i teške bolesti. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Pagu, a srednjoškolsko obrazovanje u Šibeniku. Komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Učesnik je NOB-a od 1941.; nakon Drugog svjetskog rata kao politički zatvorenik prolazi torturu na Golom otoku od 1949. do 1953. Ante Zemljar u hrvatskoj književnosti bio je prisutan kao pjesnik, pripovjedač, putopisac, romanopisac, književni kritičar. Napisao je preko 20 knjiga, prevođen na talijanski, španjolski i engleski, uvrštavan u brojne antologije naše i svjetske književnosti. Kao kuriozitet spomenimo da je 6 puta nagrađivan nagradom Drago Gervais (na anonimnim natječajima).
Važnija djela:
Mozaik, Rijeka: Riječko književno i naučno društvo, 1975.
Djevica ili Moj Gabrijel o sebi i drugima .- Split: Čakavski sabor,1977
Zapisi s Kube .- Rijeka: [s.n.], 1979
Leptiri i druge pripovijetke .- Zagreb: "August Cesarec", 1979
Hajka za mnom po otoku 1. .- Zagreb: Spektar, 1985
Nikako do mladosti .- Zagreb: Spektar, 1985
Ulica propuha .- Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1985
Haron i sudbine .- Beograd: Četvrti jul, 1988
Pakao nade : hajka za mnom po otoku 2 : golootočke varijacije .- Zagreb: Trgorast, 1997
Večernji razgovori : (1995.-2000.) .- Rijeka: Adamić, 2001
Kvarnerski poliptih .- Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 2004
Moj prijatelj kos .- Zagreb: Durieux, 2004
Pakao nade : hajka za mnom po otoku 2 : golootočke varijacije .- Zagreb: Razlog, 2004
- Nema zaborava, kao što neki misle ili kao što bi neki htjeli da bude. Veo tajne koji se spušta u zaborav, isto tako se i podiže, postoje sjećanja na ljude koji svojim dostojanstvenim ponosom i umjetničkim življenjem zaslužuju besmrtnost, vječno trajanje. Nikakve ljudske gluposti, pohlepe, vremenski režimi nisu mogli izbrisati iz zaborava dragog mi otočanina, rođenog Pažanina, pjesnika Antu Zemljara koji je bio oličenje ljudske nesalomljivosti, primjer čovjekovog poštenja, borca za pravdu, dostojanstvo i u najtežim životnim uvjetima. Ni uspostava nove države nije ga poštedjela, fašistoidni sumještani su mu minirali kuću, mali atelje na Pagu, mrzili su ga; nazovimo ih desni intelektualci, koji su u njemu vidjeli vječitog neprijatelja, u prijašnjem režimu ljevičari su ga zatvarali radi istinskih svjetonazora, preživio je petogodišnju torturu Golootočke kaznionice, čitav život zalagao se za ljudske vrijednosti koje su mnogi zaboravili radi ovih ili onih razloga, bio je pobornik istine, pravde. Sjećam se, na sjednici Društva hrvatskih književnika u Zagrebu 2002., Ante Zemljar se istinski zalagao za vraćanje velike ploče na kojoj su bila uklesana imena istaknutih književnika streljanih u antifašističkoj borbi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Netko je uklonio ploču s imenima književnika, Ivana Gorana Kovačića, Cesarca i ostalih deset intelektualaca u vihoru demokratskih promjena nekakve nove skupine književnika, besramno su htjele prekrajati književnu povijest. Ante Zemljar silno se zalagao pismenim i usmenim putem, boreći se za povrat spomen ploča velikih intelektualaca, književnika, dok su ga nove kvazi veličine ismijavale i bez imalo srama omalovažavale na sjednici Društva hrvatskih književnika, te 2002. godine. Nažalost zbog teške bolesti i tvrdih stavova uvažene institucije književnik Ante Zemljar nije dočekao vraćanje skinute ploče. Vjeran svojoj ideologiji čak i kad mu je bilo zabranjivano javno književno djelovanje ostao je dosljedan svojim principima. Na Golom otoku svoju je poeziju zapisivao na tvrdom smeđom, hrapavom papiru od cementnih vreća. Često se puta prisjetim riječi koje mi je kao malom dječaku pričao otac, o velikom čovjeku, o velikom književniku s Paga, kojega su mnogi voljeli, poštovali, ali i mnogi intelektualci, režimske marionete, neškolovani sumještani omalovažavali, mrzili, radi njegove poštene ideologije, životne iskrenosti i pravičnosti.
Imao sam priliku i osobno ga upoznati, tu nesalomljivu književnu veličinu, u Zagrebu 2002. godine na skupštini Društva hrvatskih književnika i zbog toga susreta spoznao sam da postoji krug života u kojem plašt tame ne može beskonačno prekriti i zatomiti dio vremena u kojima književne veličine ostavljaju zraku svjetlosti, taj beskonačni iskreni trag poštenja u kružnici našega života. Ante Zemljar je bio oličenje poštenog čovjeka, napustio nas je uzdignuta čela i ponosa prije pet godina, sjećanje na NESALOMLJIVOG BUNTOVNIKA, BORCA ZA ISTINU, PRAVIČNOST I NEPOTKUPLJIVU KNJIŽEVNU VELIČINU I DALJE ŽIVI. LAKA TI ZEMLJA, DRAGI ANTE.
Mozaik – prva nagrada 1974. >>Drago Gervais<<
Počinje slava za tebe, grade! Svukud te ima. Na brdu neklesan, po trgovima ruševan. Gore iskopan, dolje nedopjevan. Dugačak, virkaš iza bedema s pokojim prozorčićem, na jedno oko.
U oblake poslao si ona zdanja s kojima se hvališ. Ona dotiču ime crtača što se vije na svilenoj vrpci iznad grada, a čije te oko vidjelo i predalo. Baš mu hvala! Jer, da ga nije on vidio, mislio bih da je to o gradu do mane pristigla jedna od onih deset priča što se umnažaju i kruže, rastu i iskrivljuju se kao grane i kao starice ili se pijane prevrću i lomataju bez reda i smisla, pa ne znaš nikako koja je od njih bliža istini i da li je ikad postojalo to, recimo grad, što je priči život dalo.
Ili je priča rađala samu sebe, kao dvospolne biljke, što i dozivaju sebe i ucijepe sebe, i same su sebi dovoljne da postoje; i kad bi nestalo i leptira i vjetra i bumbara i mušice prenosnice, kad bi ostala sama zemlja i one same s njom, te bi biljke cvale, rasle, plodile se i hihotale bi kako su nadmudrile društvo i boga i Sudnji dan, a glas bi im kašljao razbijeno u pustom besmislu praznine ničemu i nikome potreban.
Zato ti od srca hvala za tvoje pametno oko! A kad si ga ovako pogledao, da tramontana, mora da si kružio s bar jednom od onih triju lađica što si ih ostavio da ''vjetrom u krmu'' niz burinet uplove okolo Katina u mirnije vode uvale. I meni bi nekada trebala upravo ta mudrost: niz burinet okolo Katina u mirnije vode uvale! Ali, šta se može! Kad jednom okusiš slatkoću isplova bez cilja, jedra su ti i po tišini napeta...
...Tečemo kao rijeka. Uviremo u sipkavi pijesak. Za nama ostaju jedino okrugli piljci i prostirke mozaika preko nezavršenih života.
Zato sam uzeo ruku ljubavi da bih ti manje zavidio kad otkrivam tvoju trajnost kojom smo te gradili i nestajali pretočeni u letove koje nismo predvidjeli.
Nagnuti nad tobom u tišini drugovanja, ogledavamo nas dvoje usklađene vjekove onako kako smo ih podizali od točke neznanja kad smo primili u ruke prvu pločicu mozaičkog izazova do ovog neba kojeg smo te ugradili.
Sada si zauvijek naš, onakav, kakvi smo mi, koji smo te pokušali naći.
Nad kiblom odušaka
dok nas svezane odvoze prugom
virkamo kroz rupice marvinskog vagona
domišljamo se mjestu na kome smo zastali
netko goneta: '' prema moru nas vode''
drugi se kune dok se vlak cima
da smo kraj Vrapča: ''eno, vidi se
bolnica s duševnim bolesnicima''
dok trećem stražari kraj drvene kible
od lisičina jednu ruku oslobode
za drugu ga drže te posred vagona
u kiblu skupa pišala navode:
''poput mora'' – veli olakšan-'' možda nas odvode
ali kraj ludnice tvrdim da nismo
jer, ako jesmo, morali bi sići
ili mi, vođeni ili koji nas sprovode''
(gluha noć pred zoru 27.04 50.)
Dronjci
u dronjcima sebi gradimo staze,
prilaze zatvoru
u dronjcima lijegamo drhtavi, zagnojeni
dišemo smradom jedan u drugoga
dronjci, poput ukrućenih riba, zbijeni
ako načas i beznađe svladamo
samo se dronjcima nadamo
smeću prepušteni
dotrajavamo živote
dronjke dopanute.
Zahtijevam poništenje
nikakav oprost ne tražim
niti sam ga molio
ostao sam kakvog me znate:
spreman ponoviti koliko sam volio
rogat kad me na rog nabijate
cijepajući rebra svoja usitnjeno
tražih da nijedna laž u mene
kao istina moja ne sazori
ne dozvolih olako da mi promakne
ni burni udar ni peperjasti lahor;
pitam vas: znate li o ljubavi oboljeti?
smrtno ću vas zavoljeti
ako svojoj zemlji dostojanstvo njeno
ne dirate poganom moći
u početnici pravnoj
- koju jednako sa zakonima mostogradnje
kao osnovicu rasta morate proučiti-
odijeljen je krivac od žrtve
mi, maleni, to zovemo
poštenje
da li su žrtve žive ili mrtve
njihove goniče ne molim za oprost
zahtijevam poništenje !
ANTE ZEMLJAR
DIARIO CUBANA / ZAPIS S KUBE
(prijevod Giacomo Scotti)
Tebi, nevjesto
Ti možeš da budeš Gioconda
ti možeš da budeš mrak
ti možeš kad zaklopiš oči
da budeš more, oluja, i sjena.
Ponori tvoji dok šutiš, crna, plaše me.
Ti možeš kad otvoriš oči
ti možeš kad raskriješ zube
kad se široko zagledaš u sebe
ti možeš da se Atlantik nagne
sav pred Kubu kao prosac.
Sumnje
Razapet između vas i mene
moje zemlje i vaših razvigora
mojih razvigora i vašeg sunca
zori se nadam i smirenju.
Svitanje mi izdajnički
mjesto lijeka nudi raspinjanje.
Sumnje su grubosti nad vama.
Za mene – znojni rudnici
vrelina tropa i otkrića.
-Može li s ljubavlju? pitah.
Može ako je bez daha.
- Mogu, rekoh, nemam straha.
----------
--- On Mon, 8/17/09, valerio orlić
From: valerio orlić
Subject: VALERIO ORLIĆ
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Monday, August 17, 2009, 11:04 PM
poštovani -
šaljem vam jedan in memoriam na velikog hrvatskog književnika Antu Zemljara
kojemu je peta obljetnica smrti
ako vam odgovara konceptu, volio bih da ga objavite
hvala uz srdačan pozdrav
valerio orlić
------------------
U Rijeci, 19.08.2009. godine Borivoj Bukva
http://budan.blog.hr/
edin.kecanovic
bglavac
vanessa
irida
