Ponekad se uhvatim kako razmišljam o nečemu što kao dijete nikada nisam mogao zamisliti: kako braća i sestre oni s kojima smo dijelili djetinjstvo, igre, smijeh s vremenom mogu postati gotovo stranci.
Kad smo bili mali, bili smo nerazdvojni. Nijedna svađa nije trajala duže od sat vremena, nijedna razlika nije bila toliko velika da je jedan smijeh ne bi izbrisao. Jeli smo iz istog tanjira, dijelili odjeću, tajne i nestašluke… i bez da to izgovorimo naglas, nekako smo obećali jedno drugom da ćemo uvijek ostati zajedno.
A onda se dogodio život.
Svako je krenuo svojim putem. I gotovo neprimjetno, ona veza koja je nekada izgledala vječna počela je da slabi kroz godine, kroz tišine, nesporazume i ponos.
Nestale su one popodnevne igre.
Nestali su razgovori do kasno u noć.
Čak i ono „volim te“, koje je nekada dolazilo tako lako, danas je teško izgovoriti.
Sada se svaka riječ mjeri. Sve se tumači. I čini se kao da sve može povrijediti.
Mnogo puta sam se pitao šta se zapravo dogodilo. Zašto ponekad, kad odrastemo, počnemo gledati brata ili sestru kao rivala, a ne kao saveznika.
Možda nas život promijeni. Možda finansijske brige, ljubomora ili poređenja koja roditelji nekad nesvjesno naprave ostave rane koje vrijeme teško liječi. A možda je to ponos onaj zid koji se podigne kada niko ne želi napraviti prvi korak.
Ponekad mislim da se braća i sestre ne udalje zato što nema ljubavi, nego zato što ima previše tišine. Zato što ne razgovaramo na vrijeme, ne izvinimo se na vrijeme i ne prihvatimo da se ljudi mijenjaju.
Život nas učini tvrdima, a ta tvrdoća uvuče se i među nas.
Prestajemo govoriti:
„Nedostaješ mi.“
„Kako si?“
„Trebaš mi.“
Pretvaramo se da nije važno, ali duboko u sebi boli. Jer krv zove krv, i čak kad ponos govori glasnije, srce uvijek pamti.
Vidjela sam porodice koje su se raspale zbog sitnica zbog novca, jedne riječi izgovorene u pogrešnom trenutku ili neslaganja koje je moglo nestati jednim zagrljajem. Ali umjesto toga, biramo da pobijedimo u raspravi… i izgubimo brata ili sestru.
A to je najtužnije. Jer kada dođe dan da jednog od njih više nema, ostanu samo riječi koje nikada nismo rekli, suze koje dođu prekasno i težina toga što nismo oprostili na vrijeme.
Nemam tačan odgovor zašto se to događa. Ali vjerujem da počinje onog trenutka kada prestanemo gledati jedno drugo kao braću i sestre, a počnemo kao strance sa starim zamjerkama i neizgovorenim dugovima.
Zaboravimo da smo odrasli zajedno.
Da smo dijelili isti krov, iste roditelje, iste snove.
Istina je da nas vrijeme razdvoji samo ako mu to dozvolimo.
I kad pomislim na to, zaboli me. Jer ne želim da uspomene budu jedino što nas povezuje. Želim vjerovati da još uvijek ima vremena da se vratimo jedni drugima da razgovaramo, da se nasmijemo kao nekad i ostavimo iza sebe sve što nas dijeli.
Život nas ponekad, kroz teške udarce, podsjeti šta je zaista važno. Ali nadam se da nećemo čekati da bude prekasno da to shvatimo.
Nadam se da ćemo naučiti da oprostimo, da nazovemo, da zagrlimo bez čekanja na savršen trenutak.
A ti…
Koliko je prošlo otkako si razgovarao sa svojim bratom ili sestrom?
Koliko je prošlo otkako si im rekao da ih voliš… da ti nedostaju?
Jer ponekad život prođe u jednom dahu…
a na kraju ostane samo jedno, najteže pitanje:
Zašto smo dozvolili da ponos pobijedi ljubav?
❤️ Ako imaš brata ili sestru pošalji im poruku danas. Nikad ne znaš koliko takva poruka može značiti.
Preuzeto

Tatjana Krstic