"Taktika tišine: kada sustav odluči ignorirati istinu"

U doba beskrajnih informacija i medijskog šuma, istina se više ne skriva grubom cenzurom. Nema više zabrana, nema spaljivanja knjiga — sada se sve dopušta, ali ništa se ne naglašava. Najmoćniji oblik kontrole postao je – *ne prodavanje značaja*. Ono što se ne spominje, u svijesti većine ljudi – ne postoji.

Današnji sustav ne upravlja samo mišljenjem, nego i samim *okvirom pažnje*. U njemu se odlučuje ne toliko što ćeš misliti, nego *o čemu ćeš misliti*. Napad na neku temu može probuditi interes i stvoriti sumnju, ali ignoriranje ubija svaku mogućnost da se ona uopće pojavi u javnoj svijesti.

Zato se najvažnije stvari ne napadaju – već se prešućuju. Nema emisija, nema rasprava, nema članaka – samo tišina. A čovjek naviknut na buku informacija, tišinu tumači kao znak nebitnosti. Tako sustav ne mora braniti svoje laži – dovoljno je da umanji vrijednost istine.

U pozadini toga djeluje jednostavan energetski zakon: **gdje ide pažnja, tamo ide i energija.** Ako uspiješ odvratiti pažnju, zadržao si kontrolu nad energijom društva. Zato ono što se najviše ignorira često predstavlja upravo ono što bi moglo probuditi svijest i promijeniti smjer.

No, postoji i zamka: nije svaka ignorirana tema nužno istinita. Sustav ponekad pušta i *lažne “zabranjene istine”*, kako bi testirao, obilježio ili zbunio one koji traže dublje značenje.

Zato je ključno razviti sposobnost razlikovanja – ne vjerovati zato što je nešto ignorirano, nego istraživati *zašto* je ignorirano.

Taktika tišine možda je suptilna, ali je iznimno učinkovita. Istinu nije potrebno uništiti – dovoljno ju je učiniti nevidljivom. Zato današnji čin otpora počinje jednostavno: usmjeri pažnju tamo gdje ju sustav uporno ne želi. Jer prava sloboda ne počinje u glasu koji govori – nego u onome koji odluči *slušati ono što drugi prešućuju*.