Ispuhani balon...

Vidljive i nevidljive promjene

Ovaj ulazak u EU mi je izgledao poput dočeka Nove godine. Slavlje, ceremonije, malo ludovanja i nakon buđenja onaj osjećaj ispuhanog balona.

Isto sunce sija, isti ljudi oko mene, iste me brige more.

Zapravo briga imam još i više. Razna usklađivanja i preinake, treba se adaptirati, da se izbjegnu nepotrebne nove brige.

Čini mi se da je u našem narodu više strahova nego optimističnih očekivanja, zato smo valjda Europi i svijetu za svaki slučaj pokazali i maškare (zvončari) da otjeraju mrak, neimaštinu i možebitne zle namjere, a koledarice su se lijepo u starom, bogato urešenom ruhu udvarale novom Kralju i prizivale obilje.

Raskošni dukati na njihovim još raskošnijim prsima su valjda još jedina naša zlatna rezerva zbuksana negdje u starim škrinjama, daleko od grabežljivog svijeta. To kažem zato što nikako da dokučim na koji način se množe otkupljivaonice zlata i srebra u mom gradu i za čiji račun otkupljuju zadnje dragocjenosti iz našeg krvotoka. Sve me to podsjeća na ilegalnu trgovinu devizama cijelo desetljeće uoči Domovinskog rata.

Što nam se to sprema?

Uglavnom, fešta je prošla, na scenu stupa gruba stvarnost, koja uz otkup zlata proizvodi nove siromahe, još siromaha, a second hand shopovi brojem trče za otkupljivačima zlata. Rasprodaje budzašto svega sve za što se može naći kupca.

Rasprodaja snova.