To je zaista bolno… oprostiti se i otići od osobe koju snažno volite. I ujedno patite u odnosu s njom. Nekada ljubav nije dovoljna kako bi se izgradio zdrav odnos. Ostati znači uporno očekivati promjene od druge strane, nadajući se čudu, tolerirajući iznova i iznova nešto što je povređujuće, gubeći sebe u pokušajima da ne izgubimo drugu osobu.

Koliko god bolno bilo, otići iz takve veze je bolno jednom. Snažno i devastirajuće, ali tada biramo za sebe. Lažna nada kako je “moglo biti drugačije” samo otežava, jer da je moglo biti drugačije onda bi i bilo. Ostajanje u takvim odnosima je produbljivanje rane koja je vjerojatno nastala puno prije, u nekom bespomoćnom odnosu… možda s roditeljima.

Nedovršeni procesi u nedovršenim odnosima će nas uvlačiti u slične traumatske vrtloge i ako sami ne pronađemo put, druga osoba neće to učiniti za nas.

Tako je trebalo biti u djetinjstvu, da netko “veći i puno razvijeniji” riješi situaciju za nas. Očito na žalost nije bilo tako. Ta nada i dječja iluzija iz nedovršenog će nas silno vući. Ako sve ostane u nesvjesnom (ponekad u predverbalnom), onda će nas ta iluzija magnetski privlačiti u “nemoguće misije ljubavnih odnosa”. A to znači da ćemo se vezivati uz drugu ranjenu osobu koja se neće moći pustiti u stvarnu intimnost odrasle ljubavne veze. Kao da dvoje djece očekuje da se dogodi čudo. Na žalost čuda se ne događaju u traumatskim vezivanjima. Događa se ponavljanje odnosa i nedovršenih procesa, izdaja, nerazumijevanja, izbjegavanja, dječjeg prianjanja i puno emocionalno nezrelih, dramatičnih odnosa.

Svejedno je bolno, upravo iz tih preplavljivanja. Zato ako odlučite otići, priznajte sebi da odlazite ne da bi natjerali drugu osobu da tada vidi koga gubi. Odlazite, nadam se, iz odraslijeg dijela sebe, da se pobrinete za onaj dio koji je naučio patiti i čekati na spas izvana.
Ljubavni odnos bez emocionalne sigurnosti nije odrasli ljubavni odnos. To je dječje vezivanje ili traumatsko vezivanje. Ako ne možete sebe slobodno izraziti u odnosu, pronaći rješenje nakon svađe i sukoba, izraziti svoje potrebe i čuti drugu stranu, onda to nije dovoljno siguran emocionalni odnos.

Ako odlazite, imate pravo na tugovanje i suze… ali molim vas nemojte se zavaravati da je to “ljubav vašeg života”. Trauma ima tu dramatičnu važnost, pa traumatska vezivanja imaju miris i okus “ne mogu živjeti bez te druge osobe”. Ako ste dugo vremena bili nesretni, neshvaćeni i neprihvaćeni onda to ne bi trebao biti znak “velike ljubavi”, prije znak velike traume.

Želim vam siguran put i ostavljanje patnje na tom putu. Možda je vrijeme da bude laganije i podržanije. Možda je upravo sada pravo vrijeme kako bi prestali čekati nekog drugog da vam kaže da krenete. Problem s takvim čekanjem je da zapravo nitko ne dolazi. Jedino dopuštenje koje trebate je vaše vlastito!

Putnica koja je sama prolazila takva putovanja i zaključila da je dosta patnje i dječjih očekivanja,
Tihana

Centar Snaga namjere