Ako je osoba završila fazu života u kojoj se više ne može identificirati s nacijom, religijom ili društvom, tada je ta osoba završila jedan dio razvoja. Ovdje osoba dolazi do složenog razumijevanja života, naime, potrebno je razviti bivanje u samoći, ali svaki oblik potpunog bijega može završiti jednodimenzionalnim pogledom na život.

Jung kaže da kada osoba završi individuaciju, mora biti dio društva, kako bi obogatila društvo svojom ostvarenom osobnošću. S jedne strane, proces vas prisiljava na razvoj, čini vas neovisnima, jača samoću, s druge strane, kroz sve unutarnje procese kroz koje prolazite, pokušavate raditi i živjeti u ovom svijetu i dijeliti svoje spoznaje.

Zašto je to važno? Pokušavate vidjeti složenost života i polarnost koju doživljavate u odnosima i svom životnom pozivu kao dio cjeline, stalno tražite ono što je u sredini između dvije krajnosti dok se ne složite sa sredinom i tada vas cjelina počne prihvaćati.

Autoritet koji ste tražili u Bogu na početku svog putovanja očituje se na isti način i u radu i u odnosima. Ljudi ne žele sudjelovati u životu, gdje onda dolazi autoritet nekog vođe ili poslodavca, a zatim nestanak individualnosti i stvaranje mase koja nema mišljenje. Isto tako, u vezi, svatko očekuje da ga netko drugi vodi, a da toga nije svjestan.

Kada čovjek postane sudionik u ovom procesu i kada čita znanstvena objašnjenja svijeta, svjestan je da je to dječji pogled na svijet jer se pojednostavljuje, kao što je to i religija koja pokušava pojednostaviti tumačenje svijeta. S druge strane, kada se okrenete neovisnosti, ulazak Jastva u svijest je neugodan jer se radi o nečemu što je suprotno svijesti i svemu što ste znali o svijetu.

Svijest se bori protiv takvog sadržaja jer se uništava jednostavna slika života, koja je bajka u kojoj postoje dobar princ i princeza te zla vještica ili zli kapitalisti koji uništavaju svijet.

U ovom svjetskom poretku ljudi žive tamo gdje su dobri i nepogrešivi, ali im se događa zlo, ali kada se trebaju boriti za pravdu, odustaju od toga, opravdavajući se da moraju plaćati kredit i zanemaruju unutarnji poziv, tj. ne vide svoje postupke.

Isto je i u vezi, očekuju ljubav iz svoje zone udobnosti, žele biti voljeni, da drugi stvore uvjete za ljubav i čekaju da ih netko voli, jer kad bi pokušali voljeti, vidjeli bi da su zapravo nesposobni voljeti. Kada ništa ne radite, zaštićeni ste, promatrate svijet iz svoje fotelje i prosuđujete ga.

Kada se okrenete sebi, dočekuje vas polarnost. Na primjer, jedna klijentica sanjala je da sova lovi miša i da ga želi zaštititi, ali u sljedećem snu vidjela je sovu koja je bila na suncu i kojoj je vid bio oštećen te je postala žrtva jer nije mogla živjeti danju, a onda se ona brinula o njoj. U noćnom svijetu on je grabežljivac, na svjetlu sova je lovina. To je stvarnost s kojom se susrećemo na pragu svoje svijesti i ne prihvaćamo tu igru, želimo se odlučiti za jednu stranu iako su oboje sudionici i oboje su bespomoćni ako ne postoje kao par.

Kada prenesemo ovu sliku u svakodnevni život, vidimo da ponekad moramo biti oštri i nepokolebljivi, ali ponekad moramo biti nježni i suosjećajni. To nas uznemiruje, stvara nam zbunjenost jer želimo igrati na sigurnu kartu, dok situacija govori da je svjesnost jedini put, stalna prilagodljivost govori da prihvaćamo svijet u njegovim polaritetima. Ovo je najdublja igra ovog svijeta, izgleda lako, ali je teška jer se naše duboke želje drže i traže polarizaciju, um poput magneta želi sve pretvoriti u polaritete i ne može živjeti bez njih, dok nadilaženje polariteta vodi svjesnosti.

Promatrajte ovu igru ​​i ona će vam najviše pomoći u vezama i životu jer su tu vaša najveća očekivanja i najdublje želje.

Nikola Žuvela

Nikola Žuvela