Koliko dugo mi treba da si oprostim?
Kad nastupa ZASTARA?

Dugo sam nosila neke slike i događaje koje sam si itekako zamjerala.
I smatrala da se ne smiju zaboraviti.
Niti oprostiti mi.

Neke stvari koje nisam uspjela napraviti na način na koji je "trebalo".
Nisam uspjela biti uz mamu dok je umirala, točno u tih 15 minuta kad sam ja izašla na kavu (bili smo dan i noć uz nju) ona je odlučila napustiti ovaj svijet.

Nisam uspjela biti uz svoju kćer na način na koji sam željela prvu noć kad se rodila.

Nisam uspjela voljeti svog prvog dečka na način na koji sam "trebala", mada je bio jako drag i divan prema meni.

Nisam uspjela na vrijeme postaviti granice ljudima koji su bili loši prema meni.

I tako sam si to zamjerala i vrtila to po glavi.I srcu.
Krivila se, kudila se, osjećala sram svaki put kad bi pričala o tome.
Osjećala se nevaljalo po tom pitanju.
Nedostatno.
Nosila sam te svoje greške kao ordenje.
I nisam ih ni htjela pustiti.
Bilo je važno da se kažnjavam.

Često i od klijenta čujem rečenicu :"to si nikad neću oprostiti."

Dakle to je nešto što smo napravili za što mi za trajanje ovog života nema oprosta. NIKAD.

Nema kazne na par godina, nema zastare.
DOŽIVOTNO.

Okrutno, zar ne?
I od kud smo naučili biti tako okrutni prema sebi?

Da li je to ona po kojoj su nas odgajali "da zapamtiš"?
Velika kazna biti će podsjetnik da to više nikad ne ponoviš..
Ili je to "da osjetiš kako je drugu osobu boljelo" kazna.
Pa zato nanosiš sebi bol ponovo i ponovo.

Osjećam tugu za te naše "doživotne kazne".

Pogotovo jer su to stvari za koje se iskreno kajemo, za koje tugujemo i žalimo da nisu bile drugačije... I prema nama samima tada - nema milosti.

I pitam sebe i vas možete li zamisliti da ste tako okrutni prema najboljoj prijateljici, najboljem prijatelju, kćeri, sinu kada pogriješe i ne znaju bolje?

Da na neku njihovu grešku koja ih boli i zbog koje su i tako već nesretni i zbog koje znaju da sljedeći put žele drugačije, vi kažete :"za to si si sam kriv/a i treba da te boli i to zauvijek, trebaš ispaštati i gotovo."

Ili se možete možda zamisliti da im kažete :
"U redu je, nisi znala bolje."
"Napravio si jedino što si mogao tada"
"Svejedno te volim, svejedno si ti dobar čovjek"

Kako je sada zamisliti i te rečenice izgovoriti Sebi.
Polako, u miru.

Ako si oprostite, nećete zaboraviti, samo ćete osloboditi sebe i tu osobu, tu uspomenu, tu golemu životnu energiju.

Jer na taj način neopraštanjem sebi, nikako ni te ljude ne oslobađamo i ne puštamo na miru.
Vlastitom krivnjom i osudom i njih držimo u zamci.
Zamci naše vlastite težine.
Jer se ne ponašamo iz mjesta slobode i ljubavi.
I tako nema slobode ni za njih.

Možda je stiglo vrijeme za oprost i za saznanje da nije moglo bolje.
I da ste dobar čovjek.

S ljubavlju

M

JUTRO