"Ana, kako ću znati da sam u toksičnoj vezi, kad ponekad zaista izgleda kao bajka?"

Jedna od najopasnijih stvari kod toksične veze je što u njoj uistinu može postojati bajka.

I upravo to je ono što najviše zbuni. Jer kako može biti toksično nešto što je nekad bilo predivno? Kako može biti loše nešto što nam je znalo dati osjećaj vrijednosti, ljubavi, pripadnosti?

Zato toksične veze nisu crno-bijele. U njima se izmjenjuju svjetlost i mrak, i zbog toga mnogi ostaju čekajući da se svjetlo vrati.
Ali prava ljubav ne boli.

Prava ljubav nije zbunjujuća, ne gazi tvoje granice, ne umanjuje te, ne čini da se propituješ jesi li dovoljno dobar ili vrijedan ljubavi.

Zdrav odnos je lakoća. Ne zato što je bez strasti, nego zato što je bez STRAHA.

Osjećate li u bilo kojem djelu tog odnosa strah, on vam je pokazatelj.
Ljubav ne bi trebala izazivati grč u želucu, hodanje na prstima i stalno prilagođavanje.

To nije ljubav, to je strah da ne izgubiš ono što te ionako NE VIDI!

Ako se u tom odnosu ne osjećaš slobodno, ako mjeriš riječi, prešućuješ emocije i gušiš autentičnost, zastani.
Jer gdje strah vlada, ljubav ne može rasti.

U zdravom odnosu nema manipulacije, nema konstantne potrebe da dokazuješ svoju vrijednost, nema igre moći.
Postoji prostor za rast, ranjivost, slobodu i poštovanje.

A da bi prepoznali zdrav odnos, prvo moramo ozdraviti odnos sa sobom. Jer sve dok nas boli nešto u nama, to nešto će tražiti poznatu bol i u drugima. I ostajat ćemo u "bajkama" koje bole.

Ljubav ne iscrpljuje. Ljubav hrani.

I kad to jednom osjetiš, sve ono prije zvat ćeš pravim imenom.
I nikada se više nećeš zadovoljiti ničim manjim od čiste ljubavi. 

Ana Bučević