Bijeg ili suočavanje sa stvarnošću - pogled na ova vremena...
Dan prvi. Svjesna sam da je ovo samo prolazno stanje. Hvatam se u koštac s vremenom koje slijedi. Čišćenje kuće. Radim sve ono što inače ne stižem. Čudno je kada znaš da ostaješ doma i da ne slijedi onaj uobičajeni ponedjeljak u kojemu je većina mrzovoljna, jer je ponedjeljak i zato jer je možda vikend bio naporan.
Dan drugi. Budi me nekakva tunjava. Shvatila sam da je potres i u hipu sam naslonjena na štok od vrata. Prolazi. Navlačim brže bolje neku trenirku na pidžamu i odlazim vidjeti kako su roditelji i sestra.
U takvim situacijama uvijek je dobro uza se imati nekoga tko se stručno razumije u krize, jer je taj staložen i racionalan. Srećom moja sestra je studirala Krizni management pa smo uz nju svi bili nekako smireniji. Tijekom dana šaljem poruke ljudima samo s jednim pitanjem: Jesi li ok?
Kako ostati smiren i pozitivan kada si socijalno distanciran? Kao prvo dogovorila sam se sama sa sobom na način da sam u sebi pomirila dvije sukobljene strane. Jedna je ona koja želi raditi sve što sam radila prije pojave korona virusa. Želi putovati, sjediti na nekoj kavi, družiti se s ljudima. Druga strana je stvarnost. Zatvoreni okviri moga doma. Pustila sam tijelo i mozak da izbalansiraju te dvije sukobljene strane i da ih unutar sebe pomirim.
Drugi korak jesu neke odluke, a to znači da ću se ponašati sasvim prirodno i normalno nakon što posao odradim od kuće. I nakon završetka posla posvetiti se sebi i nekom svojim hobijima.
Treća stvar bila je napraviti planove kako završiti neke sitnice koje nisam iz tko zna kojeg razloga mogla do sada završiti.
Kad malo bolje razmislim, nije nama tako ni loše. Sve imamo. Povezani smo telefonski, video pozivima...i svim čudima. Što znači da mogu razgovarati sa svima koje znam od Amerke do Australije. U trgovinama zaista ima svega u izobilju za kupiti od gotovih jela do svih vrsta voća i povrća ili mesa. Znači u tom smislu nam ne manjka ničega. A što je onda problem?
Razmišljam ovako. Da nema tog virusa i da svi možemo biti vani i raditi sve što smo radili i prije toga, da li bismo bili zadovoljni? Da li bismo se više smiješili jedni drugima i da li bi se više uvažavali?
Vraćam se nekoliko tjedana u blisku prošlost prije zahuktale situacije s korona virusom. Stojim u redu na blagajni u jednom trgovačkom lancu. Gospodin koji je došao iza mene vidno je nervozan gleda koliko stvari imam na blagajni. On je imao dvije tri neke sitnice i pitam ga da li želi ispred mene ako mu se žuri. Prihvaća. I kad je otišao kaže mi prodavačica: Sreća da ste ga pustili, on je uvijek jako nervozan i stalno nam nešto prigovara. Samo sam se nasmiješila.
Slučaj drugi. Osobi s kojom se znam nekoliko godina poslala sam poruku da vidim kako je i da toj osobi kažem da sam vidjela da je članak o njoj izašao u novinama i da mi je drago jer mislim da je zasluženo. Prošlo je neko vrijeme dok se ista osoba nije odgovorila na moju poruku. Kad je stigao odgovor morala sam se prisjetiti što sam napisala.
Slučaj treći. Koliko mi se puta dogodilo da kada legnem u krevet sjetim se nekih osoba koje nisam dugo nazvala i da ih bar pitam kako su. Ali...kasno je. Uvijek je bilo kasno kada sam se sjetila. I samo sam pomislila: Opet nisam.
Iz ova tri slučaja, a mogla bih ih nabrajati još dosta, slažem slijedeće slike.
Nervoza i misao da nemamo vremena, način življenja, navike rada i opća kultura tjeraju su nas da upropastimo dan nekoj trgovkinji, nekome tko je čovjek kao i mi.
Koncentracija profita i poimanje čovjeka kroz isti nadvladala je malog čovjeka. Ionako smo sada svi u istom loncu. Virus je došao i proći će, a mi ćemo kao se zaželjeti čovjeka pa ćemo kao u anegdoti Diogena. Jednom su ga vidjeli usred podneva kako hoda trgom noseći upaljeni fenjer, upitaše ga zašto to radi, a on im odgovori: „Tražim čovjeka.“
Sve vrijeme svijeta imala sam za nazvati neke ljude, ali nisam zastala niti na tren. Misleći o svojim potrebama, bila sam koncentrirana samo na sebe, a toliko puno čovjek čovjeku sada znači kada smo zatvoreni.
I na kraju, mislim da je ova izolacija čak i dobro došla. Svatko, a krećem od sebe, ima priliku presložiti prioritete u svom životu. Svatko ima priliku izabrati želi li bijeg od stvarnosti ili suočavanje s njom i samim sobom?
Moj izbor je uvijek ovo drugo, pa što bude.
napisala: Snježana Nives Strbad
Snježana Nives Strbad radi u Zračnoj luci Zagreb – BTA Hrvatska d.o.o. Rođena u Zagrebu i diplomirala je Ekonomiju kao i Komunikacijski menadžment. Sudjelovala je na međunarodnim simpozijima: Međunarodna udruga komunikoloških društava – Društvo i Tehnologija, Hrvatsko društvo menadžera kvalitete te Hrvatska udruga za marketing. U slobodno vrijeme piše knjige, putuje i sudjeluje u humanitarnim akcijamaSve o novostima vezane uz autoricu teksta možete pratiti na web stranici autorice:
ili njenom facebook profilu:
bglavac
edin.kecanovic
