Jutro je predivno. Tišina, miris kafe, lagani povjetarac. Uronjena sam u stranicu po stranicu ove fantastične knjige “Alternativa izvrsnosti” od Lewisa Howesa. Zastanem, pročitam jednu rečenicu više puta, i osjetim kako dira nešto duboko u meni.

“Nekada sam imao mnogo srdžbe i straha u sebi. Kada bi me život na određene načine bocnuo, to bi izašlo iz mene. Nije bilo lijepo. Ali put iscjeljenja koji sam prošao preselio me na mnogo drukčije mjesto - mjesto mira i zadovoljstva.”

To je ono o čemu sam već nekoliko puta pisala, srdžba i strah nisu došli jučer. Oni su čekali. I samo im je trebao okidač. Sama sam to prošla. Mnogi svakodnevno prolaze. Ali koliko od nas želi iscjeljenje i da se otisne na taj put? Koliko nas će istrajati na tom putu? Ne dešava se ništa preko noći nije to bajka. Sve se dešava korak po korak, dan po dan. Jedan izdah, jedno suočavanje, jedna suza u tišini. Jedna odluka: “Dosta je više. Ja biram drugo.”

I ta odluka, taj put premjesti nas iz tjesnih hodnika u nešto veće. Mogu slobodno da kažem iz tijesnih hodnika moje prošlosti, taj put me doveo u prostrane livade mog mira. Zato danas ne reagujem kao prije. Ne skačem odmah. Ne nosim više oklop. Danas imam prostor. Danas sam sebi dopustila da dišem.

U knjizi Lewis kaže nešto što me duboko dotaklo: “Svi mi imamo tu tišinu u sebi, samo je neki priznaju, a neki od nje bježe.“

Jer svi mi u sebi nosimo taj drugi svijet. Taj svijet mira. Ljubavi. Prihvaćanja. Ali nećemo ga svi priznati. Neki će nastaviti da se bore. Neki će i dalje držati srdžbu kao štit. I to je u redu. I to je faza. Svi mi svakodnevno prolazimo kroz izazove. To je život. Ali istinsko pitanje ostaje: Koliko nas je zaista odlučilo da ostavi srdžbu? Da otpusti strah? Da iscijeli sebe?

To nije put savršenih. To je put hrabrih.
Onih koji su spremni da pogledaju sebe i kažu:
“Vrijeme je da se vratim kući. U sebe. U svoj mir.”

-J.Collins

J. Collins