PRIČA: Sredina

Netko napokon želi znati. Popne se na bicikl, vozi otvorenim krajolikom i nađe sa na puteljku izvan uobičajenog puta. Tu nije bilo putokaza i on se oslonio na to što je mogao vidjeti svojim očima ispred sebe i kamo njegova noga može kročiti. Pokretalo ga je nešto kao istraživačka radost, i što mu je prije bila slutnja, sada postaje sigurnost. Taj puteljak završi na jednoj širokoj rijeci i on siđe. Zna da, ako želi dalje, mora sve što ima kod sebe ostaviti na obali. Tada će izgubiti tlo pod nogama i nosit će ga i tjerati snaga koja je sposobnija od njega, tako da joj se mora prepustiti. Zato oklijeva i povlači se natrag. Kada je opet vozio prema kući, bilo mu je jasno da malo zna, što pomaže, i da on to drugima samo teško može prenijeti. Prečesto mu je već bilo kao onom čovjeku koji je vozio bicikl iza nekog drugog čiji je blatobran klepetao. On mu dovikne: „Hej, ti, blatobran ti klepeće!” „Što?” „Blatobran ti klepeće!” „Ne mogu te razumjeti”, dovikne mu drugi, „blatobran mi klepeće!” „Nešto je ovdje otišlo sasvim krivo”, pomisli on. Stisnuo je kočnicu i okrenuo se. Nešto kasnije sreo je jednoga starog učitelja. Upitao ga je: „Kako ti nekome pomažeš? Često ljudi dođu k tebi i pitaju te za savjet o stvarima o kojima samo malo znaš. Oni se ipak nakon toga osjećaju bolje.” Učitelj mu je dao odgovor: „Nije stvar u znanju kada netko zastane na putu i ne želi više dalje. Jer on traži sigurnost gdje je potrebna hrabrost i slobodu gdje mu ispravno ne daje više izbor i tako se vrti u krugu. Ali učitelj se opire izgovoru i prividu. On traži sredinu i tamo čeka sabran kao onaj koji razapne jedro pred vjetrom – dok mu možda ne dođe riječ koja djeluje. Ako tada drugi dođe k njemu, nađe ga ondje gdje je sam morao doći, ta riječ je odgovor za obojicu. Oba su slušači.” I on tome doda: „Sredina se lako napuni.” To je put – svijetli trenutak, novi uvid, ulovimo tako što čekamo dok nam ne bude poklonjen. Danas vas želim uzeti sa sobom na put koji nam poklanja takve uvide. I pokazati kako ih poklanja.