Drugi dio

Pitanja mojoj Duši

Pozivam svoju Dušu na svjesnu komunikaciju.

Iskrenost – Što je iskrenost? Nije li to priznanje onoga što jest, podsvjesno akumulirano znanje osobnih vidljivih i nevidljivih zbivanja?

Podsvjesno – nešto pored svijesti. Pored čije svijesti je vidljivo stanje svijesti? Ja imam oči da vidim. Pored moje svijesti je, znači, vidljivo stanje znanja. Ispada da ja vidim znanje. Zašto onda ne znam? Znam, ali ne znam da znam. Kako to? Što mi daje takvo uvjerenje o nepovjerenju u vlastito znanje? Nemam pojma. Što je pojam? Pojam je svjesnost onoga o čemu se priča. Svjesnost! Svjesnost. S kime ja to pričam? Sama sa sobom. Kako mogu pričati sama sa sobom? Mislima, riječima i osjećajima. Zašto onda nisam svjesna onoga o čemu mislim, što osjećam i govorim? Nemam spoznaje kome to točno govorim. Pa kome, zaboga, govorim? Podsvijesti moja, sveznalice, odgovori mi!

– Govoriš, draga, svojoj vidljivoj svijesti.

– Molim!? A gdje je ta moja vidljiva svijest?

– U udahu zraka.

– Hoćeš reći, Dušo, kako ja zapravo ne znam, nisam svjesna da dišem?

– Znaš li? Jesi li svjesna da dišeš?

– Ne. Imaš pravo, dišem nesvjesno.

– Vidiš me kada si me svjesna. Ja sam ti, a ti si ja.

– Ne kužim. Čija svijest još postoji?

– Ničija. Postoji samo jedna svijest. Sva je na raspolaganju svakom čovjeku u svakom trenutku i svugdje.

– Zašto je onda ja kao jedinka ne koristim?

– Zbog neznanja. Ne znaš gdje se nalazi.

– Kako to misliš: ne znam gdje se nalazi?

– Potrebno je znati kako se gleda.

– A kako se gleda?

– Sve istovremeno. Misao, osjećaj, riječ. I djelo kao rezultat.

– Toliko, pak, pametna nisam.

– Jesi, jesi… Razmisli malo, draga.

– Možda shvaćam. Mislima pratim udah. Osvještavam što sam udahnula s osjećajem izbora i tek onda govorim ono što odaberem iz udahnutog sjećanja. A ako želim nešto od tog znanja iskoristiti u praksi, onda ga pretačem u djelo. Imam izbor o svom znanju kad god ga želim upotrijebiti i što god ja želim s njim izraziti.

Nevidljivo znanje svijesti je ako nisam svjesna što udišem, a vidljivo ako sam svjesna? Nevidljivo znanje svijesti nalazi se izvan mene, u atmosferi koja me okružuje, a vidljivo je kada ga udahnem. Tako je i sa svim ostalim ljudima. Dakle, sve je ljudsko nevidljivo znanje svijesti zapravo skriveno u atmosferi koja nas sve okružuje. I samim tim, logično, sve je dostupno svima nama. Samo ga treba znati „pročitati“, uzeti, iskoristiti… Gleda li to atmosfera, viši duh, svoje znanje kroz moje oči? Ma kakvo sam ja to pitanje postavila? Treba li mi znanje o toj atmosferi, općoj spoznaji, višoj razini svijesti? Treba. Atmosfera mi šalje povratnu informaciju o sebi kroz udah zraka, a ja njoj kroz izdah zraka isto šaljem povratnu informaciju o sebi. O Bože, sa mnom komuniciraš sve vrijeme, a ja to ne znam. To je, ustvari, nevidljivo i vidljivo znanje kojeg ja nisam svjesna. Koristi li to mene atmosfera kao sredstvo za komunikaciju? Ne, atmosfera podržava na taj način moj život i živi kroz mene u fizičkom očitovanju raznolikosti oblika. Ja sam samo jedan od njezinih oblika. Kako da ja sa svojim neznanjem ili znanjem ovo razumijem?

Što je to potrebna, a što nepotrebna akumulacija znanja? Potrebna mi je svjesna akumulacija. Nesvjesna stalno djeluje. Ona stoji na putu protoka istinitih svjesnih informacija. Svjesna informacija je osviještenost nesvjesnog, to jest onog što udišem. Informacije djeluju dvosmjerno. Iz atmosfere dolaze sve informacije. Ja svjesno moram odabrati koje ću prihvatiti, a ja to ne činim. Kako dođu, tako i prođu, ostavljaju sve znanje koje ja ne znam koristiti. Za mene se poput magneta zalijepe one informacije koje sam akumulirala svojim iskustvima.

Sva akumulacija znanja mi je potrebna da bih opstala u fizičkom svijetu. Ja još tvrdim da mi Bog ništa ne daje, a ne mogu doći do znanja što mi to daje, jer ne znam što je znanje u svojoj suštini. Znanje je povratna informacija koja mi dolazi iz atmosfere ili povratna informacija od drugih ljudi i od mene same. ''E, hebiga'' kaže Bosanac. Sad mi je jasno zašto ga zovu glupi. I kako da ovo što pišem netko vjeruje jednom Bosancu? S nesvjesnim sam se odvojila od tog izvora i stvaram svoju svijest ili još gore, ja mislim da je to moja svijest. To uopće nije moja svijest. To je svekolika svijest koja mi ne daje odgovore za moje postojeće stanje svijesti. Ja svoje svijesti i nemam, osim u sjećanjima na iskustva. Što bi se reklo, uzalud lupam glavom o zid. Zapravo odgovore stalno dobivam kroz komunikaciju s riječima od drugih ljudi, ali ih ja ne čujem. Zapravo čujem ih kroz osjećaje i misli ali nemam spoznaju kako da ih selektiram i transformiram u one koje ja hoću. Da mi je ovo nekad netko objasnio na ovaj način, možda bih i shvatila. A ovako proživjeh u neznanju 53 godine. Pitaj, Anđo, sebe ako nemaš koga drugog, taj drugi i tako ne postoji. Dolazimo na svijet jedan za drugim da bi pomogli onom jednom da shvati kako djeluje misaoni kozmički zakon atmosfere. Sa znanjem jednog sve se transformira po principu što zna jedan majmun u Europi ubrzo sazna i onaj koji je u Australiji. Moram priznati da će uvjerenje o bosanskoj gluposti ispariti. Idejna širina otvorenog Bosanca se napokon isplatila kao nevjerojatno intuitivno saznanje njegove otvorene svijesti.

Kada sam ja stvorila tu svoju svijest? Stalno je stvaram u međuodnosima kao sjećanje na prošlost i skrivanje istine u sadašnjosti, što mi daje iskrivljenu informaciju za budućnost. Iskrivljena informacija. Ne razumijem kako je informacija iskrivljena? Nerazumijevanjem pravog stanja svijesti.

Nerazumijevanje pravog stanja svijesti tako, znači, nastaje. Da zaključim: nerazumijevanje nastaje sjećanjem na prošlost i skrivanjem istine iz prošlosti u sadašnjosti. Nerazumijevanje nastaje kada jedan drugome kažemo: ti to ne znaš, ja znam, bolje ti je to ovako. A atmosfera nas gleda kroz naše unutarnje treće oko koje mi ne znamo koristiti i zabavlja se „sve u šesnaest“: Samo se vi igrajte i tražite znanje! Kada ga budete znali koristiti, tada ćete ga dobiti da i vama služi. Misao i osjećaj svjesno – riječ i djelo istovjetno. Pa ti sad budi pametan! Odsad ću ponavljati kao papiga: misao, osjećaj, riječ, djelo – misao, osjećaj, riječ, djelo – misao, osjećaj, riječ, djelo...

To bi, onda, značilo da to atmosfera radi namjerno. Nadgleda sama svoj samorazvoj kroz nas i tako sebe usavršava. Kao kad majka nadgleda svoju djecu. I dok se mi razvijamo, mislima i riječima izvlačeći pouke iz proteklih iskustava, ona misli na našu budućnost. Njena akumulacija je sve znanje, a ja imam samo svoja iskustva koja ponavljam riječima i djelima. Sada razumijem da mi misli i osjećaji određuju kakve će biti moje riječi, a potom i mogući izbor djela. Po čijim iskustvima sam živjela do sada? To su bila iskustva svih ljudi u općem iskustvu, a određivalo ga je svekoliko ljudsko sjećanje. Ovog trenutka ja mogu svjesno odabrati svoju misao i osjećaj. Ne moram ih odmah izraziti riječima i djelom. Sada razumijem da sam sposobna živjeti samo po vlastitom iskustvu i mišljenju. Tko mi određuje ta iskustva sada imam pojma.

Trebaju li mi ta moja misao i osjećaj ili tuđe riječi i iskustva? Naravno da mi trebaju da vidim što sam sve naučila i što su naučili drugi ljudi. Moja misaona sjećanja i sjećanja drugih ljudi su me poticala na oprez i nepovjerenje stalnim mišljenjem o prošlosti i jednim manjim dijelom o budućnosti. Znači, sjećanja su mi odvlačila pozornost od sadašnjosti. Na sadašnjost uopće nisam mislila, a htjela sam se s njom povezati.

Zašto nisam mislila na sadašnjost?

Zato što se sa sadašnjošću mogu povezati tek kad budem mogla preuzeti znanje o čemu mislim i šta pri tom osjećam. Tek tada se može preuzeti odgovornost za sebe, a samim time i za budućnost svih ljudi. Do sada nisam imala dovoljno spoznaje o tome na koji način razmišljam i kako nastaju osjećaji. To je prava istina. Sada mogu vidjeti svoju sadašnjost.

Sadašnjost – kakva je moja sadašnjost. Super, što mi fali u njoj? Sama nisam, krov nad glavom imam, štednjak imam, krevet imam, hranu imam, obitelj imam. Aha, tu smo! Glavni krivci moje prošlosti i budućnosti su moje ili nečije tuđe misli i riječi koje su mi odvlačile pažnju sa sadašnjosti pa nisam uspijevala spoznati pravo stanje svijesti, koje mi potvrđuje da ja imam sve što mi je potrebno. Po svemu ovome što imam, trebala bih biti sretna. Zašto sam se osjećala nesretnom? Zbog potrebe za sigurnošću.

Potreba – Što mi treba? Imam sve što mi daje sigurnost u sadašnjosti.

Sigurnost – Jesam li stvarno sigurna? Ovo pitanje donosi dvojbu. Takvu istu dvojbu ima i atmosfera za svoje dijete, mene. Je li moje dijete uistinu sigurno kada ga ja ne vidim? Atmosfera je pametnija od mene. Ona mene stalno gleda kroz treće oko smješteno unutar mene same i ispunjava sve moje želje prema mislima i osjećajima koje joj ja šaljem. A s obzirom kakve sam joj misli do sada slala, čudim se da sam uopće živa! I nimalo se ne čudim što nisam sretna! Ja svoju djecu gledam samo izvana, i to s dva oka, i jedva da sam svjesna kakve želje ja njima ispunjavam. Zbog svog neznanja o tomu kako sam razmišljala i što sam uistinu osjećala, nisam im mogla nikako ispuniti njihove želje. Sada to kristalno jasno znam. Pogriješila sam puno puta prema svojoj djeci i članovima svoje šire obitelji, prema ljudima u okolini i društvu uopće. Sad mi je jasno što ja to radim sve vrijeme, a iz najboljih namjera (put u pakao…): pogrešno ih doživljavam, subjektivno procjenjujem i u konačnici donosim krive zaključke i stavove. Koje bedastoće radim! Svi smo djeca iz jednog izvora i nikad nismo sami. S kim ja to imam posla kroz ovu komunikaciju? Pa sa svima i uvijek. Zahvalnost koju sada osjećam zbog ove spoznaje ispunjava svaki djelić moga bića. Širi se poput valova na mirnoj vodenoj površini i odlazi odnoseći poruku: Nema više dvojbe! Nema više ni prošlosti ni budućnosti koja me može dotaknuti, a da je ja ne budem svjesna. Ostaje hrabrost da podijelim ovo prekrasno iskustveno saznanje sa svim ljudima o svim životnim situacijama koje su me pratile do sada.

I dalje… Dvojba je spoj suprotnosti, ona je ''ovo'' i ''ono'', prošlost i budućnost, ona potiče na oprez, stalnu pripravnost da se zaštitim ako bude potrebno. Kada nema dvojbe, nema više ni potrebe za ičijom zaštitom. Od mene više nikome ne prijeti opasnost jer mi više ne pada na pamet da ikoga procjenjujem, lijepim mu ''etikete'' po kojima je ovakav ili onakav. Razumijevanje širi svoje granice kroz atmosferski odnos majke Zemlje i čovjeka djeteta. Treba li atmosfera zaštitu? Ne treba. Ona je uvijek postojana. Meni je itekako trebala zaštita. Zapravo, mome tijelu trebala je zaštita. Hvala atmosferskom znanju koje me je štitilo. Hvala svekolikoj svijesti koja me je održavala na životu.

Dok se ovo stanje ne osvijesti u neznanju smo što činimo i tako obilato uništavamo sami sebe i svoje bližnje. Nema daljnjih. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono, a ja to ipak činim pa se bojim da se to što činim ili ne činim ne otkrije. Ali kad to zna atmosfera, a zna, zna i svaki čovjek što sam napravila. Znanje je preneseno kroz udah. Ja ne mogu zapravo ništa sakriti ni od koga niti od mene može iko išta sakriti. To mi daje iskrivljenu informaciju. Sada razumijem. Podsvjesno svi znamo da ovdje nismo sigurni. Vibracija je to iz zemaljske okoline. To je majčina poruka. Strah za svoje potomstvo. E, majčice, sigurni smo. Rado bih poslala ovu poruku cijelom čovječanstvu. Ali ja ne nadzirem svekoliko zemaljsko oružje, koje je prijetnja sigurnosti cijelog planeta. To je uvjerenje gotovo svakog odraslog čovjeka. To uvjerenje lebdi u zemaljskoj atmosferi i hrani strah i potiče osjećaj nesigurnosti za sretnim i bezbrižnim životom. Tako nastaje strah.

Znanje iz prošlosti stvara potrebu da se zaštitimo u sadašnjosti zbog budućnosti. Moje znanje iz prošlosti u fizičkom očitovanju nije bilo dobro. Vibracije o opasnosti koje sam primala iz zemaljske okoline to potvrđuju. Sigurnost zemaljske populacije je na klimavim nogama. Kako stvoriti sigurnost, dobro znanje i mir za sve ljude svijeta? Kako se vratiti u sada, osigurati slobodu i osloboditi se dvojbe? Uspostaviti kontakt sa samim sobom sagledavanjem svojih lažnih stanja svijesti putem iskrenosti ili istine.

Kako? Lijepo, jednostavno odabrati da ću živjeti po istini. Jučerašnjicu i događaje koji su prošli u neistini ostavljam iza sebe, neću im se vraćati. Danas ću odabrati da uživam u svakom trenutku svoga postojanja bez straha da na to nemam pravo zbog učinjenih pogrešaka u prošlosti. Uostalom o tim pogreškama nitko nema spoznaju osim mene, a i ako ima, to nema veze sa mnom. Svatko ima vezu samo sa samim sobom, a ja sam mu samo ogledalo njega samog. Ja sam svoje pogreške hranila svojim prisjećanjem i skrivanjem istine o njima, ja ih mogu i zaboraviti ako hoću, a hoću. Tako isto može i drugi čovjek zaboraviti svoje pogreške, jer ga ja više neću na njih podsjećati. Svojim priznanjem podsjetit ću ga da živim u istini. Sutra je i tako budućnost koja mi je nepoznata. Željno i odlučno očekujem novi dan u kojem ću odabrati živjeti aktivnosti koje će mi darivati radost, sreću, zdravlje, blagostanje, zadovoljstvo onim što sam stvorila i što ću još svojim životom ostvariti. Bez obzira na fizičko očitovanje, moj život se neprekidno transformira iz oblika u oblik. Živjet ću u ovom ili u nekom drugom obliku. Svaki oblik života ima svoje specifičnosti i svaki je zanimljiv na svoj način. Sličnosti se privlače poput magneta. Jučer i sutra ne mogu živjeti, sada mi je to potpuno jasno. To je dvojba koja potiče nesigurnost i oprez. Ostaje danas bez brige za sutra. Bez brige za sutra.

Otkud sada ova briga? Tko se to brine? Onaj tko je nesiguran u sebe, tko se boji, tko je nedorastao suočavanju s preživljavanjem, tko ne osjeća sigurnost.

Strah – proizvodi ga nesigurnost.

Tko koga plaši? Međuodnosi, jači naprema slabijemu. Tko je jači, a tko slabiji? Svi se ti strahovi provlače kroz odrastanje, obiteljske odnose, kasnije kroz radne odnose.

Roditelji su jači – misle djeca. Oni su zahtjevni i agresivni u svojem superiornom obraćanju njima. Roditelji misle da su djeca jača, jer su njihova, a oni bi sve učinili za svoju djecu da ih potaknu na zajedničko sustvaranje, ali ne znaju što zapravo njihova djeca za taj čin trebaju, a misle da znaju. Ni jedni ni drugi ne mogu ispuniti očekivanja onog drugog, ma koliko se trudili. Ne znaju kako. I jedni i drugi nalaze se u svjesnosti nesigurnog djeteta iz prošlosti, koje je u stalnoj potrazi za sigurnošću i srećom.

Roditeljima je uzdržavanje djece prevelik zalogaj za njihove mogućnosti, jer nisu ostvarili ni svoje vlastite, a ne mogu ih se odreći, oni su ih stvorili. Ne mogu svjesno to ni priznati pa ta istina svijest drži u laži. Priznanjem te laži svojoj djeci postiže se sloboda u izražavanju. Ta sloboda daje poticaj da roditelj odgovorno i iskreno krene putem samoostvarenja da bi mogao biti istinski roditelj i odgajatelj svojoj djeci. U roditeljskom ostvarenju samoostvarenje je lažno. Tu laž roditelji prenose na svoje potomstvo i to tako ide u nedogled, s generacije na generaciju.

Gdje je sada u ovoj priči atmosfera? Osjeća li i ona opasnost? Atmosfera vidi opasnost. Zašto je ne ukloni? Ne može. Što roditelj može poduzeti protiv svoje neodgovorne djece? Ništa. Može s njima samo suosjećati u njihovoj patnji, ali dijete je to koje treba promijeniti svoje ponašanje po uzoru na znanje koje ima u sebi. Dijete je krajnji oblik sveg znanja. Čovjek zato može s moćima svojih pozitivnih riječi promijeniti uspavano sjećanje misli. Misli tada djeluju na njegove osjećaje sreće, a sreća potiče na ispravno sudjelovanje u djelima.

Ostavljam atmosferu. Ne mogu pratiti i njen i svoj razvoj. Sada se suočavam samo sa svojim iskustvima svijesti u razvoju. Zašto sam rekla da ostavljam atmosferu? Zašto ovdje sada dolazi do razdvajanja u svijesti? Kada se to dogodilo u mom životu? Zašto mi na pamet padaju Isusove godine? Ne znam. Možda atmosfera podržava ljudski život samo do punoljetnosti, kao i mi svoju djecu. Poslije nas pusti da živimo po usvojenom akumuliranom znanju o životu i proživljenim iskustvima. Sad mi je mnogo toga jasnije. Kada nas atmosfera prestane podržavati, mi živimo po svojim iskustvima. S obzirom da su nam iskustva više negativne nego pozitivne prirode, brzo starimo i propadamo tjelesno. Kada bi čovjek živio pozitivno, njegov životni vijek bio bi daleko duži, a radne sposobnosti neusporedivo veće, gotovo do samog fizičkog kraja. Znači li to da bi čovjek na taj način povećavao brže svoj natalitet? Vjerojatno da. Kontroliraju li zemaljske upravne vlasti ljudski natalitet? Vjerojatno da. Ljudska zemaljska populacija brzo se širi. Evo razloga zašto se ljudska svijest kontrolira. Tko to kontrolira ljudsku svijest i je li to namjerna ili nenamjerna kontrola? Prije bih rekla da je nesvjesno nenamjerna, mada kroz medije postoji i svjesna kontrola različitih zemaljskih profiterskih korporacija.

Bože blagi, kako bi itko ikada mogao biti sretan i osjećati se sigurno? Kako je užasno roditeljsko neznanje o negativnim stavovima i uvjerenjima koja prenose svojoj djeci, a njihova djeca svojoj djeci.

Nisi dobar, nisi pametan, ti si zločest, ti si naivna neznalica, jadan si, dobit ćeš batina, sram te bilo, ti nisi ni za što, nećeš dobiti večeru, bezobrazniče jedan, gubi mi se s očiju, tikvane, glupane, ne želim te više vidjeti, zaveži, ne želim te čuti, Kretenu jedan, ne dolazi mi kući, smotan si k'o sajla, lažljivac jedan, ti nisi nitko i ništa...

Bože, smiluj nam se!

A gdje je stav koji stvara uvjerenje o dječjoj radosti, snazi, ljepoti, pameti, dobroti, radoznalosti otvorenog uma, sreći, poštenju, ustrajnosti, strpljenju, jednostavnosti, razigranosti, hrabrosti, požrtvovnosti, humanosti, uslužnosti, mudrosti, toleranciji, optimizmu, vjeri, povjerenju, pravednosti, nježnosti, slobodi, druželjubivosti, veličanstvenosti...

A djeca uzalud očekuju razumijevanje i priznanje svoje vrijednosti koje im nitko ne priznaje, osim u uzrečici: Na mladima svijet ostaje.

Iskrivljena informacija svijesti, nerazumijevanje, zločest, bezobrazan, kreten, sramota, jadan, ogorčen, naivan, lud, očaj, nezadovoljstvo, oprez, nepovjerenje, krivica, nesreća, dvojba, tjeskoba, nesigurnost, briga, strah, suočavanje, jači, slabiji, zahtjevni, agresivni, nadmeni, zločesti, sram, strah, laž, njihovi, učinili loše, plaše, obraćanje, uzdržavanje, prevelik zalogaj, zapovijedanje, nadgledanje, misle umjesto mene. Ove riječi podsjećaju me na četrdeset razbojnika u Ali Babinoj pećini.

Hajdemo se zadržati na ovome: Misle umjesto mene. Tko to za koga misli? Roditelji za djecu, šefovi za radnike, okolina za susjede, država za građane, a međusobno svi misle za sebe, a najčešće protiv onog drugoga. Kako sada stvari stoje, pojedinac je mislima, osjećajima, riječima i djelima suprotstavljen svemu ovome, odnosno sam sebi.

Radnici misle da su šefovi jači jer oni zapovijedaju. Šefovi misle kako su radnici neradnici i stalni im je problem kako potaknuti radnike na ispravnu suradnju, a da ih ne moraju stalno nadgledati. Društvo očekuje u svojim uvjerenjima i mislima da mu svi bez pogovora služe.

Jači, misle umjesto mene, šefovi, zapovijedaju, potiču, očekivanje, bespogovorno služenje. Ma kakve su ovo misli i riječi? Gluposti. Što su gluposti? Osjećaj otupljenosti nastao jednim te istim potvrdama o neispravnosti, koji se neprestano ponavlja kao pokvarena ploča. Glupost tako podržava svoj život. Što se više spominje, jače djeluje.

To su pogrešna uvjerenja o očekivanju pojedinca u samoj strukturi obiteljske, radne i društvene zajednice. Ta uvjerenja odašilju se u praznu zračnu okolinu. Pojedinac je taj koji svemu tome služi bilo voljno ili nevoljno. Udahom zraka, svi ih unosimo u svoju svijest i ponavljajući ih nesvjesno podržavamo njihov život. Tako dozvoljavamo tim uvjerenjima da vladaju nama, a ne mi njima.

Samo ako pojedinac uspije sagledati svoju svijest u cjelokupnoj svijesti, može ih i promijeniti. To ne može nitko napraviti umjesto njega. Po ovome ispada da je svaki čovjek odgovoran za svoje stanje misaonog obrasca. Sada razumijem onu tvrdnju da je misao nevidljiva energija koja razara ili stvara sreću. Nesreća i sreća su u mom posjedu. Tako znači. Ma vidi ti tog posla!

Sad ću se tek besplatno naraditi da to dovedem u red!

Misao, međuodnos, zajednica. Koja zavrzlama. Kako ovo razriješiti? Odgovor je: povjerenjem. No u svakodnevici nema ništa od tog povjerenja. Izigrano je bahatošću, odnosno razdvajanjem u vrijednostima zasluga.