Kada duhovno počne utjecati na svijest morate prije svega izbjegavati i najmanje miješanje pogrešne vitalne aktivnosti sa psihičkom aktivnošću. Požuda je izopačenje ili degradacija koja sprečava ljubav da uspostavi svoje carstvo; zato kada se javi tok psihičke ljubavi u srcu, požuda ili vitalna želja je nešto čemu se ne smije dopustiti da lična ambicija, ponos i ego porivi se moraju držati daleko pod kontrolom dok se ne osvijeste. Svako miješanje izopačenosti iskvarit će psihičko ili spiritualno djelovanje i spriječiti istinsko ispunjenje.

Sveti spisi kažu da su zavist, pohlepa, požuda i ljutnja svi oni vyaadhi kaaranam (izvori bolesti). Oni koji su zaraženi ovim osobinama mogu konzumirati i najzdraviju hranu, ali im ona neće donijeti zdravlje. Oni će patiti od različitih probavnih i živčanih smetnji. Stoga, oni koji žude za oslobođenjem trebaju sasjeći ove niže tendencije oštrim mačem Jnane (Duhovne Mudrosti). Oni se trebaju moliti Bogu da ih spasi od dodira sa ovim osobinama. Još od ovog momenta, molite se za Milost koja će vam omogućiti da ih kontrolirate i porazite. Produbite svoju vjeru u Boga.

Proširite svoju ljubav i stavite pod njeno okrilje čitavo čovječanstvo. Ne postoji alternativni put za Duhovnog aspiranta. Ivan u svojoj 1. Poslanici 2:15 i piše: Ne ljubite svijeta ni sto je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, Jer što je god svjetovno -požuda tijela i požuda očiju i oholost života – nije od Oca, nego je od svijeta. Uvjetovanost o požudi navela je srednjovjekovne teologe da ustvrde kako “po čistoj naravi” ljudske osobe nisu osposobljene za bliskost s Bogom na koju su pozvane i da je zato Bog “od početka” obdario ljudsku narav milošću. Ta obdarenost je izgubljena, smatrali su, “istočnim grijehom”, ostavljajući ljudsku zajednicu u povijesti opterećenu požudom i pred potrebom za novim redom spasotvorne milosti. Nisu tvrdili da je milost dokinula požudu nego da je dala sposobnost za svladavanje požude.

Neuredne želje nisu samo tjelesne žudnje nego i sebični prohtjevi za svime onim što je suprotno volji Božjoj, što znači sve ono što nije u konačnici Bog zapovjedio. Tridentski sabor u Dekretu o istočnom grijehu(1546) definira požudu kao “sklonost grijehu” te tvrdi s jedne strane da je ona stvarna i sveopća, ali s druge strane da nikoga ne prisiljava na grijeh jer ljudska narav nije iznutra pokvarena (DS 1515) U katoličkoj tradiciji požuda znači neurednu, neumjerenu želju. Zasnovano na općem zapažanju, učenje o požudi sastoji se u tome da živimo u stanju u kojem smo skloni djelovati na poriv, slijedeći pojedine želje čak kada to može prouzročiti zlo i nesreću na dulji rok., sebi i drugima. Pavao naširoko piše o tom problemu u Rimljanima 5,12-7,25. On pripisuje taj problem Adamovu grijehu, a kasnije je tradicija razvila tu misao.

Požuda je osjetilne i verbalne prirode te predstavlja oblik ovisnosti U pojavnom svijetu nema savršenstva. Detalji se moraju međusobno sukobljavati. Niti jedan problem ne može se riješiti u cijelosti, ali se osoba možeš odmaknuti od njega na razinu na kojoj više ne djeluje na njega.

Um mora biti oslobođen od želje i opušten. Do toga se dolazi razumijevanjem, a ne odlučnom usmjerenošću, koja je samo drugi oblik pamćenja. Um koji razumije slobodan je od želja i  otrova svijesti poput strahova i požude.

Ispravno djelovanje i kontrola čula su suštinski za njegovanje Univerzalne Ljubavi i Dobrote.

http://girija.info/pozuda/