Trinaesta izreka...

Isus je rekao: “Ako vam oni

koji vas vode kažu:

“Pogledajte, kraljevstvo je na nebu”,

tada ce ptice nebeske da vas prestignu “.

“Ako vam kažu

da je u moru,

onda ce vas prestici ribe “.

“Ali kraljevstvo je u vama

i oko vas “.

“Ako cete spoznati sebe,

biti cete spoznati

i tad cete znati

da ste sinovi živoga oca “.

“Ali, ako ne poznajete sebe,

tad ste u siromaštvu,

tada ste siromaštvo “.

ON JE OTVORENA TAJNA

Uvijek su propovijedali da je kraljevstvo nebesko negdje drugdje: u vremenu, u prostoru, ali uvijek negdje

drugdje- nikada ovdje i sada. Zašto je to moralo biti baš tako? Zašto kraljevstvo Božje nije ovdje i sada?

Zašto je negdje u buducnosti, ili - zašto negdje drugdje?

Zbog ljudskog uma. On nestaje u sadašnjosti. Živi u buducnosti, u nadi, u obecanjima buduceg

vremena. Um se krece kroz želje, a želje ne mogu postojati ako vremena nema. Ako iznenada shvatite da je

vrijeme išcezlo, da sada vremena zaista nema, da sutrašnjica ne postoji, što ce se desiti s vašim željama?

Nece moci da se pokrenu, i nestati ce nestankom vremena.

Vrijeme u osnovi nije fizicki, nego psihološki fenomen. Vrijeme nije negdje izvan vas - ono predstavlja

proizvod rada vašeg vlastitog uma. Isus živi izvan vremena, vi živite u njemu. Zbog toga su svi prosvijetljeni

ljudi oduvijek govorili: “Budi bezželjan! Ako dostigneš to stanje, vratnice raja ce ti se otvoriti”. Ali, da biste bili

bezželjni, vi morate biti ovdje i sada, jer tada nema mosta koji bi vas prebacio u buducnost. Inace, želja je

most.

Umu je potrebno vrijeme. Um uopce ne može opstati bez vremena. Što više vremena imate, to um

posjeduje slobodniji prostor - može više trcati, glupirati se i izvoditi svoje ludorije. Svojim pražnjenjem on

stvara nebrojene želje i snove, te živi u onom što je stvorio. Svecenici su od pamtivijeka tvrdili da je raj

negdje u buducnosti, jer um je u stanju shvatiti samo tu vrstu pojmova, a vas mogu da iskorištavaju samo

zbog buducnosti - jer i vama lakne kada se sadašnjost ne spominje.

Cuo sam: u jednoj crkvi svecenik je propovijedao o kraljevstvu nebeskom: “Tamo su ulice od zlata, a

polja su ispunjena dijamantima!” Toliko je bio opijen sopstvenim rijecima da je zaista pretjerivao, no na kraju

je pozivao svoju pastvu: “Tko bi želio otici tamo?” Naravno, svi su podigli ruke, osim jednog starca. Svecenik

nije mogao vjerovati rodenim ocima. Zašto starac nije podigao ruku? On bi morao da je najviše podigne – jer

je najbliži smrti.

Tada je svecenik poceo da osuduje grijehe i da opisuje pakao u najgorim bojama: “Tamo je gadost

nevjerojatna, i smrad i mucenja. Tko bi želio da stigne u raj - u mjesto bez bola i stradanja?” I opet su svi

digli ruke osim onog starog covjeka. Sada je svecenik bio istinski zbunjen. Pošto nije mogao izdržati, izravno

ga je upitao: “Jel' ti mene cuješ? Da nisi možda gluh? Zar ti ne bi želio da stigneš u raj, u kraljevstvo Božje?”

Starac mu odgovori: “U odredenim okolnostima da, ali kako vi to sve radite, izgleda mi da želite da

tamo odemo odmah sada. Kažem vam: pod odredenim uvjetima da, ali istog ovog trenutka, ne”.

Ako vam netko kaže da je kraljevstvo Božje ovdje i sada, vi niste spremni. Prije nego što odete voljeli

biste da ispunite vlastite želje. Vi biste htjeli da doprete do raja, ali biste prije toga svakako željeli dovršiti

odredene stvari. Još uvijek sanjate i niste spremni da se probudite potrebno vam je vrijeme. Svecenici vam

to odobravaju i zato vam djeluju privlacno - ali ne i Buddha, ne Isus, jer njihove poruke su bezvremene. Kao

prijatelj, Isus je dosta neugodan. Nije baš mnogo zabavno živjeti s njim, jer on ne dopušta sanjarije, vrijeme,

buducnost - on stalno ponavlja da sutrašnjica ne postoji.

Sutrašnjica vam pomaže na izvjestan nacin: ovakvi kakvi ste sada, vi ne prihvacate sebe, jer znate da

niste vrijedni. Vi sasvim dobro znate da, takvi kakvi ste, ne možete prihvatiti sebe - pa kako bi vas onda Bog

prihvatio? Stvar je jednostavno nemoguca. Toliko ste osudivali sebe, opterecivali ste se krivicom - kako da

116

vas Bog prihvati? Baš sada, ako se kraljevstvo nebesko raskrili pred vama, vi necete skupiti dovoljno

hrabrosti uci. Potrebno vam je još malo vremena da se preuredite, da nabacite neki svetacki izraz, da

postanete prihvatljiviji - kako bi Bog mogao da vas zavoli. Mnoge su želje prisutne - a njima je potrebno

mnogo vremena. I mnogo “moraš!” ceka na vas - vrijeme je nužno i za te ispravke.

Citava moralnost ovoga svijeta - uz neznatne, ali nebitne razlike osudivala vas je od pamtivijeka:

pogriješili ste, nešto mora da se ispravi, morate da se preusmjerite, da se malo dotjerate, da postanete

vrijedni. I zato kada god netko kaže da su vam vrata raja otvorena, vama postaje neprijatno. Jednostavno,

ne možete ni da zakoracite. No, ako vam netko saopci da je kraljevstvo nebesko negdje u buducnosti, vi

odahnete, jer imate vrijeme za glancanje maski, za “mijenjanje” i slicne stvari. Možete stvoriti svoj buduci lik,

slediti cete odredeni ideal... i prije ili kasnije preobraziti cete se u sveca. Sve je to tako providan trik uma: ako

odlažete, um ostaje kakav je oduvijek bio. Vrijeme vam je potrebno samo da se ne biste promijenili, da ne

biste skocili u nepoznato.

Odlaganje je osnova vašeg kontinuiteta. Ako je recimo, kuca zapaljena, vi ne samo da necete

odlagati, nego cete naglavacke istrcati iz nje. Cak necete stici ni da upitate: “Gdje je izlaz? Gdje su požarne

stepenice? Kuda da idem?” necete tražiti vodice i ucitelje – skociti cete bez prenemaganja. I vrata ce biti na

svakom mjestu! Bog pocinje baš sa onog mjesta na kom se nalazite. Sasvim je sigurno da necete stici pitati:

“Jesam li ja vrijedan da budem spašen?” Ne! Skociti cete ne razmišljajuci o vrijednosti i bezvrijednosti.

Filozofija se upražnjava u trenucima koji su zaista ispunjeni obiljem: pitati cete i cekati na odgovore, i

odlagati do mile volje. Ali, kada je opasnost na vidiku, zaboraviti cete na filozofiranje. Jeste li primijetili da um

bacate u stranu kada god vam prijeti neposredna opasnost? Uopce ne mislite, jer tada nema vremena za

mišljenje - kuca je u plamenu, skaci! Tek kada ste vani, na bezbjednoj udaljenosti, vi sjednete pod netko

drvo i razmišljate podrobuo što se sve dogodilo. No, kada je smrt tu negdje, vremena nema. Morate delati,

jer samo vam akcija nudi spasenje.

Vrijeme je odlaganje, i vi biste voljeli da odlažete zbog tisucu i jednog razloga. Jedan je: mnoge stvari

su još uvijek neispunjene. Još uvijek se niste nauživali ovoga svijeta. Bili ste na ovom svijetu barem milijun

puta, okusili ste ga na bezbroj nacina, ali glad je još uvijek u vama. Ne zbog toga što nije bilo dovoljno

vremena - eonima ste bili tu gdje jeste, no ipak ste gladni kao i prvog dana. Mislite da vam je potrebno još

nešto malo slobodnog vremena? Pa, imali ste ga i više nego što vam je trebalo! Vama ne treba više

vremena, nego više razumijevanja. Potrebna vam je svijest koja ce shvatiti: priroda želje je u tome da ostane

neispunjena.

Koliko god vremena da vam se pokloni, želja se nece zadovoljiti u potpunosti - takva je priroda želja,

ponavljam. Uvijek ce se pojavljivati, i što je više ispunjavate, to ona brže raste. Vi je hranite time što mislite

da je ispunjavate. Imate seksualni odnos; zar vi stvarno mislite da time ispunjavate vlastitu želju jednom za

svagda”? Pa, vi je samo snažite, dajete joj vitaminski koktel? Sutra ce vam se dogoditi još pohlepnija želja,

još raskalašenija žudnja; s mnogo više požude i ocekivanja. Cak i ako je tada i nahranite, zakucati ce vam

na vrata kao da ništa nije bilo, sa udvostrucenim ludilom, s mnogo više nade - svakoga dana želja ce rasti do

apsurda. Što više iskušavate takve stvari, to ste sve gladniji: želja se deblja, a zadovoljenja nema pa nema.

Ista je stvar sa bilo kojom željom. Pa, pogledajte one najobicnije: uzimate hranu, glad nestaje, ali ona

išcezava samo da bi se ponovo pojavila. Može li glad zauvijek da nestane uz pomoc jednog obroka? Žedni

ste i popili ste nešto vode - zar više nikada necete ožedniti? Ne, toga nema u prirodi želje. I sve su to

najobicnije želje koje možete bez problema shvatiti. One su ponavljajuce, a što više ponavljate, to ste

hipnotiziraniji, jer svaka repeticija predstavlja oblik hipnoze: radili ste to jucer, radite i danas istu stvar, a

nadate se da cete i sutra moci ponavljate želju bez prestanka. Što više ponavljate, to osljepljeniji ulazite u

istu.

Milijunima života željeli ste na razne nacine, i uvijek se radate u skladu sa svojom željom. Ako ste

seksualni kao pastuh, u sljedecoj inkarnaciji trcati cete po livadi i raditi sve one stvari koje ste priželjkivali u

prošlom životu. Ako ste pohlepni kao neka svinja, dobiti cete svinjski oblik da biste mogli ispuniti sve što

želite. Radali ste se na sve moguce nacine - kao drvo, ptica, životinja... To je ono što Hindusi zovu YONI -

prošli ste kroz bezbroj maternica. Vaša vam je želja oblikovala tijelo, i pokušali ste docite do onog konacnog

zadovoljenja kroz sve moguce forme.

Do sada se ništa nije dogodilo, i nikad se ništa ni desiti nece, jer takva je priroda želje. Shvatiti to...da

buducnost nije potrebna, dovoljno vam je da se zaustavite ovdje i sada. A kada buducnost nestane, želje

otpadaju.

Pokušajte da to shvatite pomocu neceg drugog: pokušavali ste na tisucu nacina da promijenite sebe -

ne sjecate se prošlih života, ali pamtite ovaj - sve ste radili u tom smjeru. Jeste li barem drugaciji? Makar

malo, malcice - jeste li se promijenili? Ili ste ostali kakvi ste i bili: malo izglacani ovdje, nešto prepravljeni

tamo - ali da li je bilo i neke istinske, dubinske promjene? Da li vam se ikakav pravi preobražaj dogodio? A

ako se nije desio do sada, kakva je osnova da se misli kako ce se preobražaj dogoditi u buducnosti? Ako

živite na isti nacin kako ste živjeli - kroz odlaganje - sve ce da ostane na mrtvoj tocki. Zašto? Zbog toga što je

odlaganje samo trik uma da ne dode do istinskog preobražaja.

To je najprljaviji moguci trik, i covjek ga zaista mora razumjeti. Zašto sve odlažete za sutra? Zbog toga

što ne želite da se odmah sada suocite s tim, vi igrate jednu sasvim logicnu igru: kažete da je sada ta ista

stvar vrlo teška, ali da ce sutradan biti krajnje jednostavna. Ali, svako sutra dolazi kao danas, i kada to sutra

117

- što uvijek postaje danas pristigne, vi izgovorite jednu klimavu utjehu: “Pa dobro, ni sada nije baš sjajna

situacija, ali bice bolje sutra”. Na taj nacin funkcionira ljudski um, a sutrašnjica nikad ne dolazi.

Odlaganje nije metoda preobražaja. Sve do sada ste odlagali bukvalno svakog trenutka - zbog toga se

ne mijenjate tisucama godina. Ako to shvatite, preobražaj je otvoren vec sada, jer za promjenu vam nije

potreban napor - to je jednostavno jedno budenje. Ne radi se o ispravljanju i dotjerivanju svog psihickog

izgleda. Savršeni ste takvi kakvi ste, ništa vam ne nedostaje - samo vam je budenje neophodno. Samo

izletite iz tog vjekovnog sna, samo otvorite oci i sagledajte cinjenice. One ce vas preobraziti: odjednom,

odvojeni ste od svekolike prošlosti.

Kada odbacite buducnost i prošlost otpada od vas. To je jedan od najtemeljnijih zakona postojanja:

ako ste u stanju da gurnete buducnost od sebe, ni prošlost vas više nece sapinjati. Sve to lici na most na

rijeci: potrebne su dvije obale da bi most mogao postojati. Ako jedna obala nestane, ona preostala ne može

podržavati most - on se ruši, i sve išcezava. Buducnost i prošlost nisu ništa drugo do dvije obale, i vi se

šecete s obale na obalu preko mosta sopstvenih želja. Vi uvijek idete negdje, i ako ne dostižete odredište,

onda glupavi um pomisli: “Ubrzaj!”

Zbog toga je zapadni trend u potpunosti zaokupljen brzinom, jer um uvijek sugerira: “Ne stižeš do cilja

zbog toga što nisi dovoljno brz. Cilj jeste u blizini, i može se ostvariti sutra, ili najviše prekosutra, ali brzina je

još uvijek mala. Možemo vidjeti sopstveni cilj na horizontu, ali manjka nam brzina - brže, još brže! Stvori novi

mehanizam koji ce moci ubrzati citavu stvar - i tada cemo ostvariti sve što treba!”

Došli smo do Mjeseca uz pomoc takve logike - a nismo ostvarili ama baš nijedan cilj vrijedan

spomena. Brzina postaje sve veca i veca; prije ili kasnije moci cemo da se krecemo brzinom svjetlosti, a vec

smo ionako prevazišli brzinu zvuka. Što veca brzina, to veca izgubljenost, jer ce nam tada biti teže da se

vratimo kuci, da uopce nademo put povratka. Trenutno, vi ne možete da odete mnogo daleko, ali: što je veca

brzina, to su manje mogucnosti za povratak.

Zbog toga je samospoznaja postala skoro nemoguca u današnje vrijeme. Buddha se lako prosvijetlio,

i Isus takoder, jer živjeli su u vremenu kada se hodalo - u vrijeme bez brzine. Volovska zaprega bila je

možda najbrže prijevozno sredstvo - cak je i malo brži hod korisniji od takve zaprege. Mi letimo nebom, otišli

smo daleko u svemir, i što se brže krecemo, to smo sve dalje do kuce.

Dva prosjaka su pronašla motocikl nasred ulice - netko je zaboravio izvaditi kljuc. Motocikl je imao i

prikolicu, tako da su obojica spremno uskocili: odmah su dali gas i otprašili iz grada. Nakon petnaest minuta

covjek koji je vozio pogledao je svog prijatelja i maltene zanijemio od cudenja: ovaj je bio apsolutno crven,

kao da je poludio, ili kao da se sprema da ispusti dušu.

“U cemu je stvar?”, upita ga vozac iznenadeno.

“Uspori malo, jer prikolica nema dno - trcao sam sve ovo vrijeme!” Želja nema dna. Umirete zato što

ste sve vrijeme jurcali kao sumanuti; trcali ste sve brže i brže, a dna - nema pa nema. Zbog toga, želju je

nemoguce ispuniti. Ako pokušavate da šuplju kantu napunite vodom, kada cete završiti taj nemoguci

zadatak? Zašto niste u stanju da ispunite tu šuplju kantu vlastitih želja? Zbog toga što nikada niste ni gledali

- da li ta stvar uopce ima dno! - samo ste sipali. Trcali ste tako brzo da jednostavno niste imali vremena da

se zaustavite i vidite u cemu je stvar.

Naravno, svi su svecenici svijeta iskorištavali ljude baš zbog toga. Ali, Isus nije svecenik - ne možete

naci covjeka koji se toliko razlikuje od bilo kog izrabljivaca. Istinski duhovan covjek nikada nije svecenik, on

to ne može biti, jer svecenik teži da zloupotrebljava vaše vlastite slabosti, dok je jedina Majstorova želja da

vas ucini snažnijim i slobodnijim. Svecenik - pa to je jedan obican slabic koji jako dobro poznaje tude

slabosti. Slabost je: gledati u buducnost, odlagati - jednom, tko zna kada, vjerojatno, vi cete uci u kraljevstvo

nebesko, ali ne odmah - ne baš sada. Mnoge, po vama daleko važnije stvari, moraju se obaviti prije no što

covjek odluci da zakoraci u raj. Neke vrlo bitne želje moraju se ispuniti. Bog je uvijek posljednja stvar na

vašoj listi, a lista je beskonacna. Posljednji je; zaista, nema nikakve šanse.

Sada pogledajmo malo Isusove izreke:

“Ako vam oni, koji vas vode, kažu: “Pogledajte, kraljevstvo je na nebu” - ne ovdje, vec negdje

visoko u oblacima, negdje strašno daleko, tko zna gdje, ali nikako ovdje i sada - “tada ce ptice nebeske da

vas prestignu”. One ce stici prije vas na odredište, i vi cete posljednji proci cilj. Isus se šali, on samo jednu

stvar želi da vam kaže: “Ako je tamo, onda se ne nadajte, jer ce i pticice biti brže od vas”.

“Ako vam kažu da je u moru, onda ce vas prestici ribe”. Ako nije na nebu nego u moru, no

svejedno - opet daleko, onda cete na cilj stici nakon morskih stvorenja.

O kome to Isus govori? O svecenicima, jer oni su prvi i posljednji neprijatelji svake duhovnosti - mada

su postali njeni predstavnici: menadžeri religioznosti. Oni upravljaju svim tim stvarima, i jednostavno ne

dozvoljavaju da osoba Isusove snage kroci u njihov hram.

U “Braci Karamazovim”, romanu Dostojevskog, postoji jedna predivna prica. Isus je, osam stotina

godina nakon vlastitog raspeca, pomislio: “Sada bi bilo dobro da se vratim na Zemlju, jer Kršcanstvo je

uhvatilo korijena... sada su ljudi spremni da me prihvate objerucke. Sigurno je da me nece odbiti kao što su

to jednom vec ucinili, jer kada sam se prvi put pojavio, na Zemlji nije bilo nijednog Kršcanina, te sam, samim

tim, bio potpuni strmac. No, sada je sve drugacije - skoro pola covjecanstva pripada crkvi. Svecenici, njih

bezbroj, svakodnevno propovijedaju moje rijeci. Vrijeme je! Nisam trebao da se pojavim prije osam stotina

godina, ali sada je pravi trenutak. Zaista, došlo je moje vrijeme!”

118

I tako je Isus ponovo sišao na Zemlju. Bila je nedjelja, naravno, jer drugim je danima teško pronaci

ljude koji su Kršcani. Religija je stvar koja se dešava nedjeljom, a drugim je danima zaista veliki problem

napraviti razliku izmedu Kršcana i ne-Kršcana. Naravno, sve to što se zbiva nedjeljom nema veze s

duhovnošcu, jer je rijec samo o formalnosti koju treba ispuniti - naravno, bez ikakvog srca. Isus se spustio u

Betlehem, u isto ono selo gdje je “aterirao” prije ravno osam vjekova. Došao je na tržnicu, ali je bio pomalo

zbunjen - nitko ga nije prepoznao. Ljudi su ulazili u crkvu, izlazili iz nje, i tek se nekolicina ljudi skupila oko

njega.

Oni koji su bili najhrabriji, a i najradoznaliji, istovremeno, poceli su da ga hvale: “Svaka ti cast, stvarno

mnogo liciš na Isusa. Tko bi rekao da si tako sjajan glumac. Gotovo da nema razlike izmedu vas dvojice”.

“Ali, ja nisam glumac”, rece im Isus. “Ja sam zaista Isus Krist, onaj pravi Isus, od krvi i mesa”.

Cuvši te rijeci, ljudi su poceli skoro da mu se rugaju: “Ako si pravi Isus, onda bježi kud znaš prije no

što se pojave svecenici. Ako te zateknu ovdje, kako pricaš s narodom, zapasti ceš u silne nevolje”.

Neka djeca pocela su, šale radi, da ga gadaju kamenicama, ljudi su se smijali, jer, eto, došao je Isus,

kralj svih Židova! Govorili su: “Vratio se onaj kog su razapeli - napokon je uskrsnuo!”

Svi su tako zbijali šale na njegov racun, a Isusu ama baš ništa nije bilo jasno. Osjetio je... pa pobogu,

pa to su bili njegovi ljudi: bili su Židovi, ali sada su se preobratili u Kršcane. Slijedili su ga, ali nisu bili u stanju

da ga zaista dožive i prepoznaju. Ipak, Isus je bio tvrd u vjeri, te je cekao, razmišljajuci: “Na kraju krajeva,

ako ne narod, barem ce me moji svecenici prepoznati. Možda su ovi neki nesretni ljudi, neznalice - ali moji

su svecenici mudri i uceni”.

I tada je došao svecenik. Kada su ga ugledali, ljudi su prestali da se smiju i da se izmotavaju - toliko

su ga poštovali. Napravili su mu mjesta da prode - masa se razmakla da ga kojim slucajem ne dotakne - a

neki su mu se cak i klanjali, ispunjeni bogobojažljivošcu. Isus se bolno nasmijao u sebi: “Meni se nisu

poklonili, nikakvu mi pozornost nisu ukazali, a presamicuju se pred svecenikom. No, ipak je to dobar znak,

jer, na kraju krajeva, rijec je o MOM sveceniku. Mogli bi da me KROZ NJEGA prepoznaju i shvate. Izgleda

ne mogu neposredno da me dožive, jer su slijepi kod ociju, no prisustvo ovog svecenika zasigurno ce mi

pomoci”.

Kada ga je svecenik pogledao, u njegovim ocima Isus je mogao da procita samo gadenje. I stvarno,

uskoro je cuo rijeci vrhovnog svecenika: “Klekni i ti, vucibatino! Kako te nije sramota da tako vrijedaš i

poganiš našeg Boga?”

“Ama, jel' moguce” - Isus nije mogao cudom da se nacudi - “pa zar me ne prepoznaješ?”

Svecenik se nagnuo i šapnuo mu na uho: “Ja znam tko si, al' nemoj mnogo da se dereš. Hajde sa

mnom”.

Isus je, pun povjerenja pošao s njim, a svecenik ga je uveo u crkvu i zakljucao u jednu tamnu celiju.

Isus je stvarno bio šokiran: “Pa što se to dešava? Pa zar ce ponovo da me razapnu?”

Negdje oko ponoci, Isus je cuo kako se kljuc okrece u bravi: u njegovu je celiju ulazio svecenik sa

malom svjetiljkom u ruci. Kada je ušao, opet je zakljucao vrata, ostavio svjetiljku na stranu, kleknuo pred

Isusom, i sigurnim glasom rekao: “Ja te dobro znam, ali to necu da pokažem na tržnici, pred svijetom koji se

lako pretvara u obožavaoce jer ti si poznat po tome što stalno praviš neke probleme. Mi smo nekako uspjeli

da poslije tebe situaciju dovedemo u kakav-takav red, ali ti ceš opet sve da poremetiš. Sada je sve baš kao

što treba biti, Kršcanstvo raste iz dana u dan: preobratili smo milijardu ljudi u Kršcane, a uskoro cemo i onaj

ostatak srediti. Ti samo cekaj ovdje; nema nikakve potrebe da se pokazuješ pred svjetinom. Mi svoj posao

radimo zaista sjajno - ti ne bi mogao ni jednog jedinog covjeka preobratiti, a mi stvarima upravljamo bez

greške - stvarno, morao bi da nam budeš zahvalan”,

Zatim je svecenik nastavio: “Mi te možemo prepoznati kada nema nikog u blizini, ali nismo u stanju da

ti poklonimo pozornost pred narodom, jer ti si ionako protiv svakog svecenstva, protiv crkve, ustanova,

institucija. Ako se kojim slucajem buniš, onda ti ne gine ponovno razapinjanje. Možemo da te obožavamo

samo kada nisi prisutan medu nama, jer tada nikog ne pobunjuješ, tada si svetac, slika na zidu, i stvari se

odvijaju bez problema. Pa pogledaj samo kako dobro radimo - mi svecenici smo jako sposobni ljudi. Na

Zemlji je sada barem milijun crkava, svecenika ima deset puta toliko, a propovjednici u svakom vecem

mjestu iz sve snage prenose tvoju rijec. Zaista, morao bi biti zadovoljan. Krajnje je vrijeme da odeš od nas, i

ne dolazi nam više. Što god da želiš izvesti, morati ceš kroz nas, jer mi smo tvoji kanali, što se Zemlje tice.

Tebi nikako ne može biti dopušteno da sideš pravo u mase - zbog toga što si vrlo opasan i nepredvidljiv!”

Taj svecenik je rekao jednu od temeljnih istina: svecenici ne mogu biti religiozni. On može biti

predstavnik jednog Buddhe, ali nikada ne može biti Buddha sam po sebi. On, barem na prvi pogled, radi za

njega. Naizgled, cini nam se da citira njegove rijeci, misli, ideje, mudrosti. Ako se Buddha, kojim cudom,

sada pojavi, njegov svecenik ce stati izmedu njega i vas - nece vam dozvoliti da mu se neposredno približite.

I Buddha i Isus, svi su oni veoma buntovni, to je jedna neukrotiva svijest - zasigurno, oni nisu konformisti niti

konformisti ikako mogu postati. Takvi ljudi mogu da stvore revoluciju, ali ne i instituciju.

Kada Isus kaže: “Ako vam oni koji vas vode kažu:” - on ovdje misli na svecenike - “Pogledajte,

kraljevstvo je na nebu”, tada ce ptice nebeske da vas prestignu. Ako vam kažu da je u moru, onda ce

vas prestici ribe”. A svecenici od pamtivijeka govore da je kraljevstvo nebesko negdje drugdje.

To se desilo i u Indiji... jer Indija je najstarija zemlja - barem što se svecenstva tice. Oni su se pretvorili

u kastu: bramini. Oni su se u potpunosti odvojili od društva oko svega su napravili tajnu - cak ni njihov jezik

119

ne smije znati nitko tko je van njihove kaste. Nikom nije pruženo školovanje u tolikoj mjeri koliko braminima,

jer kada su ljudi školovani, oni mogu citati svete spise - i tada je nemoguce sakriti nazovi tajne pred njima.

Samo je sveceniku dozvoljeno da ude u najtajnovitije odaje hrama duhovnog znanja - nikom više.

Ti su bramini vladali zemljom tisucama godina. Prvo su pricali kako su bogovi negdje visoko, u

himalajskom gorju, jer Himalaji su onih dana bili sasvim nedostupni ljudima. No, medutim, malo pomalo, ljudi

su se nekako uspentrali na te vrhove - a Boga nisu našli. Tada su stari lisci morali da se snalaze: “To nisu

Himalaje o kojima mi govorimo. Rijec je o obicnom odrazu onih pravih Himalaja koje se nalaze na nebesima.

Pravi Kailaš, prave Himalaje, nalaze se na jednom drugom svijetu. To što vidite samo je odraz, a Boga ne

možemo pronaci u refleksiji”. I tako su svecenici preselili svoje bogove na više nivoe, na Mjesec i Sunce.

Kada je prvi covjek stupio nogom na Mjesec, i Hindusi i Daini bili su strašno uznemireni. Zapad nema

pojma koja je panika nastala u Indiji, jer ljudi iz Evrope i Amerike ne znaju koliko su Hindusi ulagali u Mjesec.

To je dovelo do opceg rasula.

U Indiji imamo jednog vrlo ucenog bramina koji decenijima pokušava dokazati kako je slijetanje na

Mjesec obicna izmišljotina. Zašto? Tako jednostavna cinjenica, a on se upinje iz petnih žila da je ospori.

Zašto se toliko muci? Cak je osnovao ogromne institute, a ljudi su mu slali dobrovoljne priloge u iznosu od

nekoliko stotina tisuca dolara!? I to samo zato da bi razbio “tu gnusnu laž”, taj mit o ljudskom slijetanju na

Mjesec. Ama zašto? Zato što su Hindusi ulagali u Mjesec vrlo, vrlo dugo. Kada je covjek uspio doprijeti do

Mjeseca, opet su religiozne pametnice premjestili Božju rezidenciju. Izgleda da naucnici uporno jure kako bi

napokon pronašli gdje se on to skriva. Sada nam je teško da dopustimo da Bog bude duže vrijeme pod istom

adresom gdje god da pobjegne, covjecanstvo ga stiže. Nebo je bilo nedostupno, more takoder. Primitivne

religije kažu da je Bog ispod mora; neke su, opet, tvrdile da je visoko na nebu. Ali, jedna je stvar, barem što

se svecenika tice, potpuno izvjesna: Bog nije ovdje. Ako je ovdje, tu i sada, onda svecenici gube svoj

posrednicki posao.

On je potreban samo kao posrednik. Ako je Bog ovdje, tada ga možete sresti neposredno - zašto biste

jurili i vukli nekog svecenika za rukav kada možete sve uraditi sami? On je potreban samo zbog toga što ste

ubjedeni da je Bog tko zna gdje, na jugu, sjeveru, svejedno, ali strahovito daleko, pa njegov glas ne stiže

izravno do vas. Izgleda da Bog prvo sveceniku prenese svoju poruku, pa onda ovaj tumaci po svom. Kroz to

tumacenje svecenik postaje veoma mocan: on u sebi ima kljuceve tajanstva, a vi ste slijepci. On ce vas

voditi, jer vi ne znate kuda trebate ici - na taj nacin, prisiljeni ste na ulogu sljedbenika.