PREDGOVOR UREDNIKA

 

“Nastoj biti kao planina Fujimori. S tako čvrstim i širokim podnožjem da te ni najači potres ne može pokrenuti. Toliko visok da ti i najviša dostignuća beznačajnih ljudi izgledaju ništavno iz tvoje perspektive. Kada ti je um tako visoko kao planina Fujimori, tek onda možeš vidjeti stvari sasvim jasno. I možeš vidjeti sve sile koje su na djelu u oblikovanju događaja i ne samo onih koje se događaju u tvojoj neposrednoj blizini.”

Knjiga koja je pred vama, najvjerovatnije je jedna od najvažnijih knjiga koje ste ikad pročitali. U stvari, sasvim sam sigurna u to. Bez obzira na to tko ste, kojeg ste spola i kojoj etničkoj grupi ili nacionalnosti pripadate, vi ste svakako u nekom momentu svog života osjetili na vlastitoj koži dodir ili neumoljivi stisak hladne ruke Zla. Loše stvari se dešavaju dobrim ljudima, to je činjenica.

Što je Zlo? Historijski, pitanje zla je uvjek bilo teološko pitanje. Generacije teologa napisale su čitave biblioteke u pokušaju da opravdaju postojanje jednog Dobrog Boga koji je kreirao nesavršen svijet. Sv. Augustin pravi razliku između “moralnog zla”- misleći na zlo koje ljudi čine po svom izboru, znajući da čine pogrešno i “prirodnog zla,“ misleći na nepogode koje se jednostavno dešavaju - fatalne bolesti, katastrofe poput vulkana, poplava, uragana i sl.
I na kraju, tu je i ono što autor ove knjige, Andrej Lobaczewski, naziva “makrosocijalnim zlom”- zlo toliko veliko da ovladava cijelim nacijama i društvima u ciklusu koji se uvijek iznova ponavlja od drevnih vremena. Historija ljudskog roda, ukoliko je sagledamo objektivno, zaista je grozna stvar.

Bolest i propadanje sudbina su svih ljudi, kako siromašnih, tako i bogatih, kako slobodnih, tako i robova, kako mladih, tako i starih, kako dobrih, tako i zlih ljudi. Ovo se dešava sa takvom nepredvidljivošću i bez ikakvog očiglednog smisla.
Uvijek iznova, čovjek je gledao kako mu usjevi i stoka bivaju uništeni sušom i bolešću. Gledao je kako se oni koje voli muče pod napadom bolesti ili ljudske okrutnosti. Gledao je kako mu se životno dijelo mrvi pod naletom događaja na koje nema nikakvog upliva.

Historija kao znanost kroz svoje različite discipline daje nam pogled na čovječanstvo koji je u suštini gotovo neprihvatljiv. Predatorske migracije gladnih plemena, sva osvajanja i uništavanja kroz prethistoriju, zatim barbarizam srednjeg vijeka, krvoproliće križarskih ratova katoličke Evrope protiv “nevjernika” sa Bliskog Istoka, nevjernika koji su im u stvari braća, užasavajući teror Inkvizicije čija je glad za krvlju ugašena krvlju svetaca i mučenika i na kraju Holokaust i svi genocidi modernog doba. Ratovi, glad i boleštine i dalje haraju svijetom i nisu ništa manje zastrašujući nego nekada. Sad možda i više.

Sve ovo doprinosi osjećaju potpune bespomoćnosti protiv onog što Mircea Eliade naziva - Teror Historije.
Neki će reći, sada je sve to prošlost, čovječanstvo je ušlo u novu fazu, nauka i tehnologija doveli su nas skoro do prestanka svih tih patnji. Većina ljudi vjeruje da čovjek evoluira, da društvo evoluira. Oni vjeruju da sada imamo kontrolu nad svojom okolinom i zlom koje iz nje vreba, ili barem da ćemo to postići kada George Bush i njegovi pijuni napokon dobiju beskrajni rat protiv terorizma. Bilo što što ne ide u prilog ovoj ideji reinterpretira se ili ignorira.

Nauka nam je dala mnogo divnih darova, svemirski program, TV, penicilin, laser, sulfa-preparate i sve ostalo što bi naš život trebalo učiniti lagodnijim. Na žalost, naš život i dalje nije uopće lagodan. U stvari, može se reći da se nikada prije čovječanstvo nije toliko približilo samom rubu svog totalnog uništenja. Ni na personalnom nivou stvari nisu ništa bolje, zrak koji udišemo i voda koju pijemo sistematski se truju. Naša hrana puna je supstanci koje vrlo malo doprinose njenoj hranjivoj vrijednosti ali su zato jako štetne po naše zdravlje. Stres i napetost prihvaćeni su kao normalni aspekti života, iako postoje dokazi da je upravo stres odgovoran za smrt velikog broja ljudi. Ljudi danas gutaju nevjerovatne količine pilula i tableta, pilule za spavanje, pilule da bi se probudili, tablete da bi završili određeni posao, zatim tablete da bi se opustili. Prosječni stanovnik zemlje troši više para na pilule nego na odjeću, hranu, obrazovanje ili bilo koji drugi proizvod odnosno uslugu.
Na društvenom nivou, mržnja, zavist, pohlepa i međuljudske razmirice stalno se uvećavaju. Stopa kriminala raste brže nego populacija. Zajedno sa ratovima, raznim prevratima i političkim čistkama, milioni ljudi diljem svijeta su bez odgovarajuće hrane i krova nad glavom.
Uz sve ovo suše, poplave, glad, bolesti, te ostale prirodne nepogode i dalje uzimaju ogromni danak u životima.

Kada čovjek promatra svoju povijest onakvom kakva stvarno jeste, neumoljivo mu se nameće zaključak da se nalazi u raljama određenog entiteta koji je potpuno indiferentan prema ljudskoj patnji i mukama. Uvijek iznova, iste muke snalaze ljudski rod i ovo se ponavlja iz milenija u milenijum. Totalna količina ljudske patnje je zastrašujuća stvar. Mogli bi pisati do kraja svijeta, dok ne potrošimo okean tinte i brda papira i opet nikada ne bismo do kraja uspjeli opisati ovaj teror. Ovu zvijer nepredvidive katastrofe koja je uvjek bila s nama. Jer otkad ljudsko srce pumpa toplu krv kroz naša krhka tijela koja neopisivom životnom ljepotom žude za svim što je ispravno i puno ljubavi, kezeća, vrebajuća i prikradajuća zvijer nesvjesnog zla se oblizuje u išćekivanju slijedeće gozbe terora i patnje. Od početka vremena, ova misterija ljudskog roda, ovo Kainovo prokletsvo je sa nama. Kroz povjest je uvijek odzvanjao isti vapaj – Moja kazna je isuviše velika!

I tako kada je sagledao svu nelogičnost i jad stanja u kojem se nalazi, drevni čovjek je razvio kosmogoničke teorije ne bi li opravdao svu okrutnost i aberacije te tragičnosti svoje historije. Istina je u pravilu i generalno, da je čovjek sasvim nemoćan kada su u pitanju kosmičke i geološke katastrofe a već dugo postoji uvjerenje da običan čovjek ne može učiniti ništa da spriječi vojne akcije, socijalnu nepravdu, osobne i porodične tragedije kao i svu silu raznih napada na njegovu egzistenciju koji su toliko brojni da je nemoguće ovdje nabrajati sve faktore te sile.

Ovo bi se moglo promijeniti. Knjiga koja je pred vama daće vam mnoge odgovore o zlu našeg svijeta. Ovo nije samo knjiga o makrosocijalnom zlu, ovo je knjiga o zlu koje susrećemo u svakodnevnom životu, jer u suštini ova dva zla i nisu odijeljena jedno od drugog.

Dugotrajna i sistematska akumulacija svakodnevnog zla neizbježno vodi ka Velikom Zlu koje uništava više ljudi negoli bilo koji drugi fenomen na ovom planetu.
Ova knjiga je također i priručnik za preživljavanje, zaista ovo je možda jedna od važnijih knjiga koje ste ikada pročitali. Naravno, osim ako niste psihopata.

Možda ćete se upitati - Kakve veze ima psihopatija sa personalnim ili makrosocijalnim zlom? Gotovo svakakve. Bilo da ste toga svjesni ili ne, vaš život svakoga dana dodiruje neki od aspekata uticaja psihopatije u svijetu. Zahvaljujući ovim saznanjima pružit će vam se prilika da shvatite da u stvari postoji jako puno toga što možemo učiniti u vezi sa socijalnim i makrosocijalnim zlom, a svakako prva stvar koju možemo učiniti jest da počnemo učiti o ovim fenomenima. Poznata uzrečica – „Ono što ne znam ne može me povrijediti“, u slučaju psihopatije i njenih efekata na ovaj svijet sasvim sigurno ne važi, ono što ne znate vas defintivno može povrijediti.

Danas riječ “psihopat” obično priziva u pamćenje sliku serijskog ubojice Dr. Hanibala Lecter-a iz filma Kad jaganjci utihnu. Moram priznati da je to sa mnom bio slučaj. Međutim, ono što nisam znala jest da psihopate mogu izgledati sasvim “normalno” i “kulturno”. Ove lekcije bolno sam naučila na svojoj koži i one su zabilježene na drugim mjestima, ono što je važno jest da su ovo bile možda najvažnije lekcije u mom životu. Lekcije koje su mi omogućile da prevaziđem blokadu koju sam imala u vezi sa percepcijom svijeta koji me okružuje i onih koji ga naseljavaju.
Što se tiče ovih blokada u percepciji, mislim da moram navesti da sam provela 30 godina studirajući psihologiju, historiju, kulturu, religiju, mitove i tzv. „paranormalno“.
Veliki broj godina provela sam baveći se hipnoterapijom i to mi je dalo jako dobar uvid na koji način i na kojem dubokom nivou funkcionira ljudski mozak. Unatoč tom znanju kod mene su postojala jaka uvjerenja, određeni skupovi ideja o ljudskim bićima. Ove ideje bile su sasvim pogrešne, gotovo svetogrdne i na sreću moje istraživanje psihopatije ih je sasvim raspršilo.

Jednom sam čak napisala sljedeće:
“Moja praksa mi je pokazala da velika većina ljudi želi činiti dobro, misliti lijepe misli, iskusiti lijepe stvari i donositi odluke koje vode ka dobrim stvarima i oni to stalno rade. Kada većina ljudi tako postupa - što se onda dovraga događa u ovom svijetu?!”

Priznajem, bila sam naivna. Otkad sam ovo napisala naučila sam puno novih stvari, međutim, čak i tada bila sam svjesna kako naš vlastiti um može biti upotrebljen da bi nas prevario.

Dakle, koja su to bila moja uvjerenja koja su me učinila žrtvom psihopate?
Pretpostavljam, prvo je bilo to što sam iskreno vjerovala da “su svi ljudi u osnovi dobri i da žele činiti dobro, misliti lijepe misli …”
Međutim, vrlo brzo se ispostavilo da ovo nije istina. To sam shvatila ne samo ja, nego i cijela istraživačka grupa i ovo saznanje kao i sve one loše stvari koje su meni (i ostalima meni bliskim) bile učinjene, podstakle su nas da počnemo sa istraživanjem psihološke literature da bismo mogli razumjeti ono što nam se dogodilo.

Ukoliko postoji psihološka teorija koja može objasniti svirepo i nasilno ponašanje, žrtvi takvog ponašanja svakako bi pomoglo da se upozna s tom informacijom, kako ne bi provela veći dio svog života u agoniji duševnog bola i srdžbe. I ponaosob, ako postoji teorija koja bi nam pomogla da shvatimo kakve to riječi i djela mogu premostiti podjele među ljudima, ispraviti nesporazume – takav cilj nam se također učinio vrijednim. I tako smo počeli naš detaljni rad prvo sa temom “narcisoidnosti,” koja nas je zatim odvela do studije o psihopatiji.

Naravno nismo odmah započeli sa dijagnosticiranjem i etiketama. Počeli smo sa pretraživanjem literature kako bismo našli bilo što što bi nam moglo pomoći da shvatimo unutrašnji svijet ljudskog bića, zapravo grupe ljudskih bića. Grupu ljudskih bića, preciznije rečeno - koja je potpuno osakaćena. Bića koja su sasvim drugačija od svega s čim smo se prije susretali. Pronašli smo da su ovakva ljudska bića zastupljena u znatnom broju, i da – sudeći prema najnovijim istraživanjima, oni prouzrokuju mnogo više štete ljudskom društvu, nego bilo koja druga tzv. “mentalna bolest”. Martha Stout, koja je predano radila sa žrtvama psihopata piše:
“Zamislite, ukoliko to ikako možete, nemati savjesti. Niti trunku savjesti, nikakve osjećaje krivnje ili žaljenja, bez obzira šta god da uradite, nikakvog osjećaja za dobrobit nepoznatih ljudi, prijatelja, pa čak i članova familije. Zamislite da vas nikada ne muče osjećaji srama, ni jednog trenutka u životu, bez obzira na to koliko ste sebični, lijeni, štetni za druge ili nemoralni.
Zamislite da vam je koncept odgovornosti potpuno nepoznat, osim kao jedan teret kojeg drugi olako prihvaćaju, kao neke naivne budale.
Ukoliko ste sve ovo uspjeli zamisliti još dodajte svemu i sposobnost da sakrijete od drugih ljudi činjenicu da se vaša psiha znatno razlikuje od njihove. Budući da svatko jednostavno prihvaća da je savjesnost univerzalna pojava među ljudskim bićima, sakrivanje vaše prave prirode ne predstavlja gotovo nikakav problem.

Nema tih osjećaja krivice i sramote koji vas mogu zaustaviti, a drugi vas nikada neće prozvati zbog vaše hladnokrvnosti. Ova ledena krv koja teče u vašim venama je toliko bizarna, toliko strana osobnom iskustvu većine ljudi da će rijetko bilo tko posumnjati kakvi ste vi u stvari.

Nema toga što ne možete učiniti i ova prednost nad ostalim ljudima koje ograničava njihova savjest najčešće ostaje neotkrivena.
Kako biste u tom slučaju živjeli svoj život?
Što ćete uraditi s tom svojom tajnovitom prednosti nad ostalim ljudima?

Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome kakve su vaše želje, budući da svi ljudi nisu isti. Čak i beskrupulozni nisu svi isti. Neki ljudi – bez obzira da li imaju savijest ili ne – preferiraju lagodan život rukovođen inertnošću. Drugi su puni jakih ambicija.
Neki ljudi su briljatni i talentirani, neki su ograničeni i tupavi, a velika većina, bez obzira na to da li imaju savjest ili ne, nalaze se negdje između ove dvije krajnosti. Postoje osobe koje motivira žeđ za krvlju i osobe koje nemaju takvih apetita.

Ukoliko vas ne spriječe silom, nema toga što niste sposobni učiniti.

Ukoliko ste rođeni u pravo vrijeme, imate pristup porodičnom bogatstvu i specijalni talenat za raspirivanje mržnje kod drugih ljudi, vrlo lako možete postići ubistva velikog broja naivnih ljudi. Uz dovoljno novca, ovo možete postići iz daljine, udobno se zavaliti u svoju fotelju i gledati svoje djelo sa zadovoljstvom.

Ludo i zastrašujuće! I istinito – kod otprilike 4% populacije….

Smatra se da su anorektički poremećaji u uzimanju hrane zastupljeni kod otrpilike 3.43% ljudi i ovo se obično smatra epidemijskim proporcijama. Ipak, kao što vidimo, ova brojka je nešto niža nego stopa zastupljenosti psihopata. Teški poremećaji koji se klasificiraju kao šizofrenija javljaju se kod svega 1% populacije, što je jedna četvrtina zastupljenosti psihopatije. Centar za kontrolu bolesti u USA smatra da je zastupljenost raka debelog crijeva “zabrinjavajuće velika”. A zastupljenost ovog oboljenja je 100 puta manja od zastupljenosti antisocijalnog poremećaja ličnosti.

Visoka zastupljenost sociopatije u ljudskom društvu ima jak efekat na sve koji žive na ovoj planeti, čak i na one od nas koji nisu bili klinički traumatizirani. Ovih 4% populacije sisa krv iz naših emotivnih odnosa, naših bankovnih računa, naših postignuća, našeg samopouzdanja, mira na zemlji.

Ipak, većina ljudi ne čini ništa zbog ovog poremećaja, ukoliko i čine, onda je ta akcija ograničena na nasilne psihopate, ubojice, serijske ubojice i masovne ubojice, ljude koji su očigledno prekršili zakon više puta. Obično ih tada osuđujemo na smrt.

Međutim, obično nismo ni svjesni velikog broja nenasilnih socijalnih psihopata među nama, ljudi koji nisu očigledni prekršioci zakona i protiv kojih naš zakonski sistem pruža malo zaštite.
Većina nas ne može ni zamisliti da postoji bilo kakva veza između orkestriranja etničkog genocida npr. i nonšalantnog laganja svom šefu, odnosno, kolegi, ali psihološka povezanost ne samo da je tu, nego je zastrašujuća. Sasvim jednostavno, veza između ova dva naizgled vrlo različita akta je nedostatak unutrašnjih mehanizama koji nas šamaraju (emotivno govoreći) kad god učinimo nešto što vidimo kao nemoralno, neetično, sebično.
Većina nas se osjeća krivim kada pojede posljednji komadić torte sa tanjura, ne možemo niti zamisliti kako bi se osjećali kada bismo metodično i namjerno povređivali druge ljude.

Oni koji uopće nemaju savjesti su zasebna grupa, bez obzira na to da li su ubojstveni tirani ili samo okrutne socijalne štetočine.

Prisustvo ili odsustvo savjesti je duboka ljudska podjela, vjerovatno značajnija nego inteligencija, rasa ili spol.
Ono što razlikuje sociopata koji živi od rada drugih od sociopata koji povremeno opljačka poneku radnju, ili ono što razlikuje sociopata koji je obični ugnjetavač od onog koji je ubojica, nije ništa drugon nego socijalni status, ambicija, intelekt, krvožednost ili jednostavno splet okolnosti, odnosno, prilika.
Ono što razlikuje većinu ovih ljudi od nas je jedna potpuna rupa u njihovoj psihi, tamo gdje bi trebala postojati najrazvijenija od svih ljudskih funkcija.”

Na početku našeg istraživačkog projekta nismo imali na raspolaganju ovu knjigu Dr. Stout-ove. Imali smo, međutim, na raspolaganju djela Roberta Hare-a, Hervey Cleckley-a, Guggenbuhl-Craig-a i drugih. Međutim, ova djela nisu se previše približavala problemu postojanja velike grupe psihopata koji žive među nama i koji nikada ne bivaju uhvaćeni prilikom kršenja zakona. Onih koji ne ubijaju ili ako to i učine, ne bivaju uhvaćeni. Onih koji čine štetu svojoj familiji, poznanicima i strancima.
Već dugo vremena, većina eksperata za mentalno zdravlje zasniva svoje djelovanje na pretpostavci da psihopate dolaze iz siromašnih sredina, iz djetinjstva u kojem su zlostavljani na ovaj ili onaj način. Ova postavka se konačno ozbiljno revidira u posljednje vrijeme. Kao što Lobaczewski ističe u njegovoj knjizi, postoji određena zabuna između Psihopatije i Antisocijalnog Psihološkog Poremećaja ili Sociopatije. Robert Hare naglašava da postoji veliki broj psihopata koji su također i “anti-socijalni”, međutim, postoji i veliki broj onih koji nikada nisu kalasificirani kao anti-socijalni ili sociopate! Drugim riječima oni mogu biti doktori, odvjetnici, sudije, policajci, kongresmeni, predsjednici korporacija koji otimaju od siromašnih i daju bogatima, pa čak i predsjednici država.
Jedan skorašnji rad (Salekin, Trobst, Krioukova, 2004), sugerira da psihopatija postoji u našem društvu čak i u većem broju nego što je to itko ikad mogao zamisliti:

“Psihopatija, prvobitno definirana po Cleckley-u (1941) nije ograničena samo na umješanost u ilegalne aktivnosti već obuhvata i takve karakterne osobine kao što su manipulativnost, neiskrenost, egocentričnost i nedostatak krivice. Ove karakteristike naći ćemo ne samo kod kriminalaca nego i kod supružnika, roditelja, šefova, odvjetnika, političara, da nabrojimo samo neke. Naše istraživanje zastupljenosti psihopatije među akademskom populacijom sugerira da bi možda 5% ili više od ispitivanog uzorka moglo biti karakterizirano kao psihopate, te da velika većina ispitanika pripada muškom rodu (više od 1 na 10 muškaraca, dok je kod žena ta brojka - 1 na 100).

Psihopatija dakle može biti karakterizirana kao ispoljavanje tendencije prema dominaciji i hladnoći. Wiggins (1995) daje sažetak svih prijašnjih raznovrsnih istraživanja u kojem indicira da su takve individue sklone ljutnji i iritaciji, te da jako naginju iskorištavanju drugih. Obično su ovakve osobe arogantne, manipulativne, cinične, egzibicionistički nastrojene, u potrazi za senzacijama, makijavelijanski tipovi, osvetoljubivi i zainteresirani samo za svoju korist.

Dok sebi pridaju ljubav i važnost, smatrajući se visoko vrijednim, drugima ne pridaju tu istu ljubav i status i vide ih kao nedostojne i bezvrijedne. Ovakva karakterizacija je sasvim u skladu sa svim karakteristikama psihopatije koje se obično navode.

Naše istraživanje pokušavalo je odgovoriti na neka osnovna pitanja koja se odnose na strukturu psihopatije u tzv. ne-forenzičkim okolnostima. I tu se vraćamo na Cleckley-ev (1941) originalni naglasak na psihopatiju kao karakternu osobinu ne samo među kriminalcima već i među uspješnim članovima našeg društva.

Ono što smo zaključili je slijedeće:

(a) Psihopatiju indicira kombinacija dominantnih i hladnih interpersonalnih karakteristika
(b) Psihopatija je prisutna u društvu u većoj mjeri nego što se to misli
(c) Psihopatija se rijetko preklapa sa drugim poremećajima ličnosti


Sasvim je jasno da je potrebno sprovesti još mnogo istraživanja da bi se razumjeli faktori koji razlikuju kriminalnog psihopatu od onog koji ne krši zakone.“

Lobaczewski se bavi činjenicom da postoje različiti tipovi psihopata. Jedan tip, koji je možda i najsmrtonosniji od svih jest tzv. esencijalni ili suštinski psihopata. Lobaczewski nam ne daje detaljna uputstva već pokušava dokučiti šta se dešava unutar samog psihopate.
Martha Stout smatra da se psihopate, kao i bilo tko drugi rađaju sa osnovnim željama, stremljenjima, sviđanjima i nesviđanjima, što objašnjava zašto su neki od njih liječnici ili predsjednici, dok su drugi sitni lopovi ili silovatelji.

“Omiljen”, “Šarmantan”, “Inteligentan”, “Britak”, “Impresivan”, “Izaziva pouzdanje”, “Veliki uspjeh kod dama” – ovako Cleckley opisuje većinu svojih subjekata istraživanja u knjizi Maska Razumnosti. Izgleda unatoč tome što većina njihovih djela svjedoči o neodgovornosti i destruktivnosti, psihopate često imaju veliki broj kvaliteta poželjnih kod normalnih ljudi.
Njihovo glatko samopouzdanje funkcionira kao jedan natprirodni magnet za normalne ljude koji čitaju knjige za jačanje svog samopouzdanja ili traže pomoć psihologa da bi bili sposobni za neopterećenu interakciju s drugim ljudima. Psihopat za razliku od njih, nikad ne pati od neuroza, ne sumnja u sebe, nikad ne osjeća duševnu bol i tako liči na ono što “normalni” ljudi žele biti. Čak i kada nisu previše aktivni, psihopate su uvijek “magnet za žene”.

Cleckley-eva početna hipoteza je da psihopat pati od dubokog i neizlječivog afektivnog defekta. Ukoliko zaista bilo što osjeća, onda su to emocije najpovršnije vrste.
U stanju je učiniti što god želi, rukovođen najobičnijim hirom, zato što ga posljedice tog istog čina koje bi ispunile običnog čovjeka sramotom, samo-prezirom i neugodnošću, nikada ne muče.

Cleckely smatra da je psihopatija prilično raširena u društvu. Njegovi slučajevi uključuju primjere psihopata koji generalno funkcioniraju normalno u društvu kao businessman-i, liječnici, pa čak i psihijatri.
Danas neki istraživači vide kriminalnu psihopatiju koja se često smatra anti-socijalnim poremećajem ličnosti, kao jedan ekstrem posebnog tipa ličnosti. Smatram da je puno korisnije karakterizirati kriminalne psihopate kao “neuspješne psihopate“.

Jedan istraživač, Alan Harrington, ide toliko daleko da tvrdi da je psihopat novi tip čovjeka kojeg su iznjedrili pritisci modernog života.
Naravno, prevaranti i hoštapleri su uvjek postojali ali u prošlosti glavna preokupacija je bila usmjerene a na identifikaciju neuspješnih a nikad na identifikaciju psihopata. Sada se to promijenilo. Sada nam prijeti super–sofisticirana moderna varalica koja zna što radi, i radi to tako dobro da nitko ni ne primjeti. Da, psihopate vole svijet biznisa.

“Distanciran od drugih, hladno je vidio njihove strahove i želje te ih je manipulirao kako je htio. Takav čovjek ne mora završiti u zatvoru. Umjesto da ubija druge on može postati tajkun koji će ubijati druge kompanije, otpuštati ljude umjesto da ih ubija, komadati njihove funkcije umjesto njihovih tijela.
Posljedice biznis-kriminaliteta na obične ljude su šokantne. Kriminolog George Bennett kaže: ’Ova vrsta kriminala čini 30% svih slučajeva, više nego bilo koja druga posebna kategorija.’

Poenta je u tome da, po svemu sudeći, novu masku trezvenosti za psihopatu podjednako predstavlja trodijelno business-odjelo, isto kao i razbojnička maska i pištolj. Harington kaže: ’Danas imamo psihopatu u viđenim krugovima, on više nije gubitnik.’ On citira Williama Krasnera, kada kaže: ’Psihopate jako dobro prolaze u beskrupuloznim poslovima prodaje jer za njih predstavlja posebno zadovoljstvo izvuči se sa takvim nečim, a nemaju nikakvu savjest u vezi sa svojim klijentima’. Naše društvo koje postaje sve više materijalističko, te je „uspjeh po bilo koju cijenu“, postala krilatica mnogih businessmen-a. Tipični psihopat cvijeta u ovakvoj okolini i obično je viđen kao “business-heroj“.

Nasuprot tome, studija “ambulatornih psihopata“ ili onog što zovemo „Psihopat iz vašeg dvorišta,“ jedva da je i započeta.
Vrlo malo se zna o sub-kriminalnim psihopatama. Neki istraživači smatraju da je važno studirati psihopatiju ne kao patološku kategoriju, nego kao generalnu karakteristiku ličnosti u društvu kao cijelini. Drugim riječima, psihopatija se sve više priznaje kao manje više različit tip čovjeka.
Cleckley u stvari sugerira da su psihopate ljudi u svakom pogledu, osim jednog - nedostaje im duša. I ovo ih čini vrlo efikasnim mašinama. Takve mašine mogu pisati skolastičke radove, imitirati riječi emocija ali s vremenom postane jasno da njihove riječi ne prate njihova djela. Radi se o tipu ljudi koji npr. tvrdi da je potpuno skrhan žalošću a onda odu na neku zabavu da bi “zaboravili“. Problem je što oni zaista i zaborave.
Budući da su vrlo efikasne mašine, poput kompjutora oni mogu vršiti veoma kompleksne radnje koje će od drugih izmamiti potporu koja im je potrebna. Na ovaj način, većina psihopata se popne veoma visoko u životu. Tek s vremenom, njihovi suradnici počnu shvaćati da se oni penju ljestvicom uspjeha nemilosrdno gazeći prava drugih. “Čak i kada su potpuno indiferentni prema pravima i interesima svojih suradnika , oni su kod drugih sposobni izazvati povjerenje i pouzdanje“.

Psihopat ne vidi nikakvu grešku u svojoj psihi ili neki razlog za promjenu.

Lobaczewski se bavi problemom psihopatije i njenog znatnog doprinosa makrosocijalnom zlu. Njenoj sposobnosti da se ponaša kao jedna siva eminencija u pozadini osnovne strukture našeg društva. Ono što je vrlo važno je činjenica da ovakav jak utjecaj dolazi od relativno malog dijela čovječanstva. Preostalih 90% ljudskih bića nisu psihopate.
A ovih 90 % ljudi dobro znaju da nešto nije u redu! Problem je što jednostavno ne mogu to jasno identificirati, ne mogu točno naslutiti o čemu se radi. I zato što to nisu u stanju, oni misle da ne mogu ništa učiniti u vezi s tim, da je to jednostavno tako i da je to možda način kojim bog kažnjava ljude.

Ono što se u stvari zaista događa, kako će nam Lobaczewski opisati u ovoj knjizi, to je da psihopate, kao virulentni patogeni organizmi unutar tijela, napadaju tamo gdje smo najslabiji i cijelo društvo biva gurnuto u situacije koje neizbježno dovode do tragedije i užasa velikih razmjera.

Film Matriks, dodirnuo je mnoge baš zbog toga što daje primjer mehanističke klopke u kojoj se ljudi mogu naći zarobljeni, klopke iz koje je nemoguće pobjeći, zbog toga jer misle da svatko iz njihove okoline mora biti isti kao i oni – emotivno, spiritualno ili u bilo kojem drugom pogledu. I to samo zato što neko “izgleda kao čovjek“.

Robert Canup u svom radu Socijalno Sposobni Psihopata, daje nam primjer kako psihopate imaju utjecaj na preostali dio ljudskog društva, navodeći tzv. ‚legalni argument’. Legalni Argument je temelj našeg društva. Uvjereni smo da je nešto sofisticirani princip društvene pravde. A to nešto je u stvari jedan veoma lukavi trik nametnut normalnim ljudima od strane psihopata, kako bi ih bolje kontrolirali.
Razmislite malo o tome: Legalni argument zasniva se na principu da je onaj tko je najspretniji u korištenju pravne strukture s ciljem da bi ljude uvjerio u nešto, istovremeno i onaj kome vjerujemo. Ovaj ’legalni argument’ je postepeno nametnut kao dio naše kulture i kada on napadne naše privatne živote, mi nismo ni svjesni dinamike koja se ovdje dešava. Evo o čemu se tu zapravo radi.