Johannes   Greber

 

KONTAKT SA DUHOVNIM SVIJETOM

NJEGOVI ZAKONI I NJEGOVA  SVRHA

 

Osobni doživljaji jednog katoličkog svećenika sa svijetom Božjih duhova

 

„Sve do smrti bori se za istinu

I Gospodin Bog će se boriti za tebe.“

 

( Sirah, 4,28 )

 

PREDGOVOR IZDAVAČA

 

Radujemo se da , božjom milošću, možemo izdati i u Njemačkoj štampati ovu knjigu. To je već drugo izdanje knjige Johannes  Grebera iz godine 1937. To je bila želja onih, koji žele promicati njegovu baštinu. Svakako morali smo, u ovom izdanju, primijeniti stanovite gramatičke promjene. Također je i madžarska  Greberova zajednica  (Pećuh)  izdala novo izdanje.

Ovo drugo izdanje sadrži na stranicama 265 i 266 korekturu od dvije rečenice na izričiti zahtjev velikog Duha, koji je poučavao Johannes-a Grebera. Ovdje se radi o dualitetu Isusa krista U tom se razlikuje drugo izdanje od prvog. Kod nas se može dobiti brošura  „Promjena teksta u Greberovoj knjizi,  prijeporna pitanja o dualnosti i istini“.  Tu su objašnjene sve daljnje promjene u izdanjima od 1977 do 1991.

Autor je  svestranije obradio i za četiri stranice povećao  u 2. izdanju izvještaj o doživljajima Blumharda (strana 200  odio 1 do strane 204) u odnosu na  prvo izdanje. Na koncu  knjige njemačkog izdanja dodan je  popis biblijskih navoda kao i navodi mjesta i imena.

Predajemo javnosti ovu knjigu na upotrebu i želimo svim čitateljima božji blagoslov i Njegovo vodstvo.

Svemogućem Bogu neka je slava i hvala u ime Isusa Krista !

Spirituelle Christen  e. V.

Johannes Greber - Arbeitskreis

                                                                Postf. 471

                                                         D- 73033 Goeppingen

U V O D

 

„Ovi ljudi  odbacuju sve ono, što ne znaju“

Judina posl. 1,10

 

Postoji li za čovjeka život nakon smrti ?  Postoji li život s onu stranu smrti ?  Postoji li duhovni svijet, gdje će također doći i čovjekov duh nakon njegove smrti ?  I kako si možemo zamisliti život na drugom svijetu ? Koja nas sudbina tamo čeka ?

 Ili se sve završava na groblju ? Da li će tamo sa tijelom biti sahranjen i duh ? Da li čovjeku, nakon njegovih nada, muka i briga, radosti i patnje, nakon njegovih dobrih i loših djela ne ostaje ništa osim lubanje i šake praha ?

Ova se pitanja uvijek ponovo pojavljuju u našim razmišljanjima. U tihim satima teške bolesti ova pitanja pritišću čovjekovo srce. Na svakom umirućem krevetu, pokraj kojeg stojimo, nakon svakog lijesa  za kojim koračamo, ova pitanja spopadaju našu dušu. Ona  se uzdižu nad svakim grobom i ona su uklesana na svakom spomeniku.

Tko će nam riješiti ovu veliku zagonetku ?  Kome se trebamo obratiti s našim sumnjama, da bismo doznali pravu istinu ? Trebamo li pitati religije i njihove službenike ?  Oni uče doduše o vjeri u onostrani život i nastavak života čovjekovog duha. Ali oni svom učenju zadaju veliki udarac, što niječu daljnji život životinjskog duha. Jer, ako životinja ne živi dalje, iz kojih bi posebnih razloga trebao čovjek dalje živjeti ?  Čovjek i životinja imaju istu sudbinu. Oni se oplođuju na isti način i na isti se način rađaju. Svi su podvrgnuti radosti i patnji, pravdi i nepravdi i također im je jednaka smrt. To potvrđuje također Biblija s riječima : „ Sudbina čovjeka i sudbina životinja posve je ista. Jedni umiru kao i drugi. Oni imaju isti OD. Ne postoji prednost čovjeka pred životinjama. Svi idu na isto mjesto. Sve je nastalo iz praha i sve se u prah vraća.  Tko zna, da li se životni OD čovjeka uzdiže i da li životni OD životinje odlazi u zemlju ?“ -  Propovjednik, 3, 19 – 21

Zatim slijedi, da  crkve, u najvažnijim pitanjima religije, međusobno proturječe  Od njih ne možemo očekivati zadovoljavajući odgovor. Ljudi neznanja ne mogu nam uopće biti sigurni vođe u ovim stvarima.

Postoji samo  j e d a n    put  do istine: Ako postoji onostrani život i onostrano kraljevstvo duhova, tad možemo samo tako dobiti dokaz, da nam sami Duhovi dođu i da nas pouče. Samo nas oni mogu obavijestiti o velikim pitanjima daljnjeg života. Sve dok ne uspostavimo ovaj duhovni most, tako dugo ostajemo u tami nesigurnosti i u patnji pribijeni na sumnju.

Ali današnje  se čovječanstvo smije, ako netko samo govori o mogućnosti kontakta Duhova sa čovjekovim svijetom. Oni ismjehuju i rugaju se svemu, što se suprostavlja narodnom shvaćanju njihovog vremena.

Kad je Galilej učio da se zemlja okreće, a sunce miruje tad su ga njegovi suvremenici smatrali luđakom. Crkva ga je smatrala heretikom i isključila ga je iz društva. On je morao u zatvor i dokrajčio je svoje muke i progonstvo samo tako, da je morao povući svoje učenje.

Kad je na akademiji znanosti u Parizu isproban prvi telefon, tad je jedan ugledni profesor ove visoke škole ovo proglasio zavaravanjem i govorom  iz trbuha.

Tako je bilo sa svim  objaviteljima jedne nove istine.Oni su bili ismjehivani od javnog mišljenja svog vremena, omalovažavani, napadani, spaljivani ili razapeti.

Tako i danas ismjehujemo one, koji ljudima žele dokazati, da postoji svijet Duhova, koji nam nije zatvoren, nego s kojim možemo stupiti u kontakt, ako ih na ispravan način tražimo i ako ispunimo uvjete, koji su neophodni za takav kontakt. Jer ne samo da u materijalnom svijetu  vladaju vječno važeći božji zakoni, nego također i u duhovnom svijetu.

Učenju o saobraćaju duhovnog svijeta s ljudima naziva se „spiritizmom.“  Ova  riječ kod široke mase ima danas zao glas, iako većina ne zna što to zapravo znači. „Spiritizam“  se smatra fantazijom usijanih glava.  Spitistički luđaci se ismjehuju. „Ovi ljudi niječu ono što ne poznaju.“ (Judina posl. 1.10).

Crkve stoje u prvoj liniji u borbi protiv spiritizma. Tome se treba čuditi. Jer upravo crkve uče, da su svoje vjerske istine primile kroz kontakt sa duhovnim svijetom. Židovstvo i kršćanstvo, sa svojim dokumentima   „Starog“ i „Novog Zavjeta“ nalaze se posve na temelju spiritizma. Biblija je značajna spitistička knjiga. Glavni njen sadržaj prenosi objave od onostranosti na ovostrani svijet. Ovdje se na svakom koraku vidi saobraćaj duhovnog svijeta sa ljudima.

Crkve dakle ne mogu nijekati kontakt s duhovnim svijetom, o čemu svjedoči Biblija, ako ne žele odsjeći granu na kojoj same sjede. Svoju borbu protiv spiritizma opravdavaju samo time, tvrdeći da je ljudima u Bibliji zabranjen saobraćaj sa svijetom duhova. U  Bibliji naime stoji: „ Vi ne smijete dozivati mrtve.“

 Što razumije Biblija pod pitanjrm „ Ispitivanje mrtvih“? Tamo gdje Biblija govori o „mrtvima“,  ona ne misli na ovozemaljsku smrt kad se tijelo odvoji od duha, nego misli na  duhovne mrtvace.   „Smrt“ je po Sv. Pismu odjeljenje duha od Boga. „Mrtvi“ su dakle oni, koji su se odijelili od Boga nevjerom i padom. To su duhovi tame. „Kraljevstvo mrtvih“ je  kraljevstvo Lucifera, kraljevstvo božjeg suparnika., kraljevstvo laži i  zla.

Po Bibliji postoji kraljevstvo „mrtvih“ i „kraljevstvo živih“.  Ljudi imaju mogućnost uspostaviti kontakt s onostranim duhovima obaju kraljevstva. Oni si mogu ishoditi izvještaj kod  „duhovno mrtvih“ – to je ispitivanje zlih ili kako Biblija  izražava: Ispitivanje mrtvih. Ili se oni mogu obratiti „živima“ u onostranosti – to je konzultiranje  svijeta dobrih duhova ili kako kaže Biblija:  Ispitivanje  Bogu.

Upućivanje pitanja  „mrtvima“ -  dakle onima iz svijeta od Boga odmetnutih duhova, predstavlja veliku uvredu Boga. To je  idolopoklonstvo. Jer ovo je povezanost sa zlim duhovima.

„Prizivanje duhova“ općenito je bilo poznato u staro vrijeme, a u biti se sastojalo u kontaktiranju sa moćima tame – s demonima.  Stoga je u Starom Zavjetu stroga božja zapovijed istrijebiti iz sredine naroda „zazivanje duhova.“

Postoji dakle samo jedna određena vrsta  saobraćaja sa duhovima koju Biblija zabranjuje ljudima, naime  saobraćaj sa zlim duhovima.  Mjesto toga  čovječanstvo  treba tražiti zajedništvo sa duhovima dobrog svijeta. „Ako vam netko kaže, vi morate zazivati mrtve duhove tad odgovorite: Ne treba li narod pitati svog Boga ? Treba li o živima pitati kod mrtvih?“ ( Izaija, 8,19) – „ O budućim stvarima pitajte mene !“ (Izaija, 45,11)

Zahtjev da se ljudi sa svojim pitanjima obraćaju Bogu, bilo je aktualno kod vjernika svih vremena. Kod Izraelaca  „pitati Boga“ bilo je nešto svakidašnje. „Svatko, tko je  htio pitati Boga, pošao je u šator objavljivanja.“ ( 2. Mojsijeva, 33,7)  Boga je odgovarao na razne načine. Njegovi duhovni glasnici bili su u stalnom kontaktu sa s vjernim ljudima. Oni nas susreću  svuda u izvještajima Starog i Novog Zavjeta.

Ako dakle kao Bogu vjerni ljudi ili najmanje kao iskreni tražitelji istine težimo uspostaviti kontakt sa svijetom dobrih  Duhova, tad ne činimo ništa nezakonito, nego ispunjavamo Božju zapovijed. To je vrlo značajna zapovijed. Jer povezanost sa svijetom dobrih Duhova jedini je put, koji vodi do istine. Drugog puta nema !

 Stoga u cijelom Sv.Pismu ljudi, koji su bili tražitelji istine, nikad nisu bili navezani na na svoje bližnje ljude za spoznaju istine, nego uvijek samo na Boga i njegove Duhove. Također i u Novom Zavjetu. Krist je prije svog odlaska s ove zemlje imao još mnogo toga reći svojim sljedbenicima, ali oni to još nisu mogli shvatiti. Stoga će morati kasnije doći do daljnjem učenja, ali ne preko ljudi, nego preko Duhova, koje će im poslati od Oca kao Duhove istine. Rad ovih Duhova oni će iskusiti sa svojim  ljudskim osjetilima. „ Vi će vidjeti božje Duhove kako uzlaze i silaze.“ (Ivan, 1,51).

Prvi su kršćani doživljavali uzlazak i silazak božjih glasnika na svojim sastancima. Stoga Pavao potiče  kršćane: „ Trudite se oko Duhova !“ ( 1.Kor.14,12)

Za religiozni život čovječanstva temeljno je učenje, da se svatko, tko traži istinu o velikim životnim i onostranim pitanjima, ne obraća ljudima i njihovom tumačenju, nego da se obraća neposrednim kontaktom sa Duhovima božjeg kraljevstva kao izvorom istine.  Tako je učio Bog u Starom Zavjetu, tako je učio Krist u Novom Zavjetu.  Tako su učili apostoli i po tom se ravnao božji narod u Starom Zavjetu i kršćani  u prvom stoljeću.

U kasnijim razdobljima ova je istina izbrisana. Ljudi neznanja nastupili su kao navjestitelji istine mjesto Boga i njegovih duhovnih glasnika. Riječ božja, da upotrijebimo jednu riječ apostola  Pavla,  postala je  „zanat“.Religija je poučavana ljudskim predavanjima, kao i svaka ovozemaljska znanost. I tako je ostalo sve do današnjeg dana. Svećeničke vođe naroda bili su neograničeni upravitelji  u svim religioznim pitanjima i na ovaj su način osvajali stalno veću  svjetovnu vlast.Nastajali su sve brojniji ljudski propisi, koji su se  u ime religije stavljali  vjernicima na ramena. Prijašnja sloboda djece božje pretvarala se u religiozno ropstvo.Tko bi se suprostavio i htio živjeti po svom uvjerenju taj je to  plaćao smrću .I tako je tekla krv milijuna u ime religije.

Nestali su pravi dokumenti „Novog Zavjeta“. Dovršeni prijepisi ne odgovaraju u važnim točkama sa praizvornim tekstom. Posezalo se za sredstvom krivotvorenja, da bi se, tokom vremena unešena ljudska mišljenja i ljudska  pravila,  predstavljala  biblijskim dokazima. Ovdje se ponovilo ono isto, što je Bog u Starom Zavjetu preko proroka iznio kao gorku istinu: „Kako možete reći: Mi smo mudri, mi posjedujemo božanski zakon? –  Zaista, u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara! Mudraci će biti osramoćeni, prestravljeni i uhvaćeni u zamku. Gle, oni prezreše riječ Gospodina ! Koju mudrost još posjeduju ?“ ( Jeremija, 8, 8- 9).

Također  današnja znanstvena istraživanja iznose dokaze, da su iskrivljenja kao harajuća bolest  zahvatila sva pisana djela starog vremena.  Biblija, spisi crkvenih otaca te židovski i poganski pisci bili su iskrivljeni na korist religioznog mišljenja  krivotvoritelja onog vremena.

Sve se to događalo  izvan kruga običnog naroda. Narod je preuzeo bez provjeravanja tzv. Religiozne   „istine“ i mišljenja, koja su im  nudili njihovi duhovne vođe i prenosili su ih djeci svoje djece. Tako je i danas.  Religija je nešto nasljedno, što  je svatko preuzeo od svojih roditelja i učitelja. Bez prosuđivanja unutarnjeg sadržaja istine. Većina za to nije uopće sposobna. Stoga bi onaj, koji je danas kršćanin, s istim uvjerenjem ispovijedao židovsku ili muslimansku religiju, da su njegovi roditelji bili Židovi ili Mohamedanci.

Tako nije bilo u vrijeme, kad su ljudi bili u kontaktu sa svijetom Duhova. Tad su mogli pitati: „Što je istina?“ i oni su dobili odgovor. Stoga Pavao potiče prve kršćane, da  pitaju Boga, ako u nekom pitanju imaju drugo mišljenje nego on sam. „ I ako ste o bilo čemu drugog mišljenja, tad će vam Bog o tome dati jasnoću.“ (Fil. 3,15)

Takvo upozorenje na jedini put, za postignuće istine, kako ga ovdje daje veliki kršćanski apostol u kasnijim je stoljećima bilo onemogućeno.Ako netko, nije povjerovao, što ga uči njegova  „crkva“  ili je pokušao na način izraelskog naroda ili na način prvih kršćana doći do istine „pitajući Boga“, taj je doživio crkveni progon ili je završio na lomači. Danas su doduše ugašene lomače, jer crkvi nedostaje vanjska moć, da ih pali. Ali je ostalo crkveno progonstvo i ono bi  pogađalo najveće crkvene oce prvih stoljeća, kad bi danas živjeli i učili ono, što su onda iznosili kao istinu kršćanskom narodu.

Kontakt sa Duhovima božjeg svijeta je potisnut i time je spriječen put do istine. Iz ljudskih mišljenja i ljudskih  propisa sagrađena je zgrada religije i ljudi se pozivaju da u njoj zauzmu svoja mjesta. Stotine crkvenih zajednica žele biti posrednici istine.  Jedna  niječe ono  što druga  nudi i ono što jedna naviješta kao čistu istinu, druga to proklinje i  i proglašava herezom.

Iz ovog stanja zablude čovječanstvo može biti samo tako oslobođeno, da Bog danas opet pošalje svoje  Duhove kao glasnike istine, kao što je činio u prijašnjim  tisućljećima.

Mi ne trebamo konzultirati „mrtve“ niti „kraljevstvo  tame“ niti  grešne ljude – nego Boga. On je isti Bog, onda i danas.  Za njega nije važan  položaj osobe. Ljudi naših dana njemu su dragi kao i ljudi proteklog vremena. I kao što se je onda preko svojih glasnika objavljivao čovječanstvu, tako se može objavljivati i danas.

„Crkve“  će  se svakako svim sredstvima boriti protiv ovog puta  do istine. One to moraju činiti, jer one se bore za vlastitu egzistenciju. One smatraju samo sebe nepogrešivim prenositeljima istine. Svaka crkva ima svoga okrunjenog ili neokrunjenog papu. Učenje preko božjih glasnika crkve bi smatrale opasnom konkurencijom. One bi se bojale,  da istine koje navještaju božji  Duhovi ne odgovaraju onim istinama, koje uče crkve.

Istina je samo  jedna.  Ili jedna od mnogih religioznih zajednica posjeduje istinu – i sve su druge u zabludi – ili nijedna ne posjeduje istinu. Na koncu za  sve religije bez iznimke riječ iz Goetheovog Fausta: : „ Na šarenim slikama malo je jasnoće, mnogo zabluda i samo iskra istine.“

25 godina bio sam katolički svećenik. Smatrao sam svoju religiju istinitom. Bila je to religija mojih roditelja, učitelja i svećenika.Dokazi za istinitost nisu zadovoljavali moja shvaćanja, no nisam imao  nikakav razlog odbaciti ono,što su moji prijatelji u vjeri smatrali istinom.. Svaka sumnja u jednu vjersku istinu bila bi smrtni grijeh, po učenju moje crkve.

 O mogućnosti povezanosti sa svijetom Duhova nisam ništa znao.“Spiritizam“ sam poznavao samo iz novina. Smatrao sam ga  varkom i samoobmanom.

Potom je došao dan kad sam  ne rado učinio prvi korak na putu kontakta sa  svijetom Duhova. Ja sam doživio stvari koje su me duboko uzbudile.

Nakon prvog koraka nisam mogao niti smio  ostati stajati. Morao sam ići naprijed i steći jasnoću. Išao sam dalje pažljivo provjeravajući imajući pred očima riječi apostola Pavla : „ Ispitujte sva saopćenja Duhova i zadržite samo ono, što vam se čini da je dobro.“ ( 1. Tim. 5,21)

Želio sam samo dobro. Želio sam istinu. Bio sam spreman prihvatiti istinu uz najveće žrtve. Znao sam, da Bog nikad ne napušta istinitog i nesebičnog tražitelja i da On, po Kristovim riječima, skromnom molitelju nikad ne će dati kamen mjesto kruha.

Bile su mi također pred očima jasne teške posljedice mog koraka. Vidio sam da je uništen moj položaj kao svećenika, cijela moja materijalna egzistencija, moja zemaljska budućnost, ako pođem dalje. Shvaćao sam da će moj zgoditak biti pogrda,progonstvo i patnja u najvećoj mjeri.

No meni je istina bila više vrijedna.

Na ukazanom putu ja sam našao istinu. Ona me je u nutrinu činila slobodnim i sretnim.Vanjske nevolje, koje su time bile povezane, ne mogu ometati unutarnji mir.

U ovoj knjizi opisujem put, koji me je povezao sa  svijetom Duhova i koji mi je otkrio istinu. Ja to opisujem iz ljubavi prema mojim bližnjima, svejedno kojoj vjerskoj zajednici pripadaju i koji svjetonazor zastupaju.

Knjiga je namijenjena svakom tražitelju istine. Ona želi biti putokaz svima, koji traže kontakt sa  svijetom DOBRIH DUHOVA, da bi preko njih najkraćim putem došli do istine i do Boga.

Knjige, koje trebaju planinarima služiti kao  „vodič“, napisane su od onih koji su  sami prešli putove koji  su u  „vodiču“ opisani  Takve knjige nisu za one, koji žele ostati kod kuće, nego za one, koji žele upoznati nepoznate krajeve.

Takav „vodič“ želi biti moja knjiga. Ona želi pokazati put prema mostu, na kojem nas susreću onostrani duhovni glasnici. Tko se  pomoću ove knjige uputi prema mostu Duhova tom će biti potvrđeno  sve ono što je ovdje opisano.

Od nikoga ne tražim, da sadržaj moje knjige bez provjeravanja prihvati kao istinu. On  bi tada svoje uvjerenje,  u važnim životnim pitanjima, oslanjao na  jednog čovjeka. To ne smije biti. Jer moja tvrdnja, da ,  ovdje zapisane istine, nisam crpio iz svog mišljenja, nego sam ih dobio u kontaktu sa  svijetom onostranih Duhova, može biti moja samoobmana.

Ja kao slab i grešan čovjek ne pripisujem sebi veću vjerodostojnost od svakog drugoga mog bližnjega. Stoga ne zahtijevam da mi slijepo  vjerujete. Zahtijevam samo jedno: Da istinu, koja je meni dodijeljena, provjeravate na istom putu, na kojem sam je ja našao. Ja sam točno opisao put, tako da ne možete pogriješiti. Školovani i neškolovani, bogati i siromašni, svi mogu polaziti ovaj put. Oni za to ne trebaju  nikakvu prethodnu izobrazbu niti  posebno školovanje. Ništa vas ne košta. Morate imati samo jedno: Volju za istinom.  Morate biti spremni prihvatiti istinu, čim vas se uvjerljivo ponudi, i po njoj zatim usmjeravati svoj život. Tko to ne želi, za njega nije napisana ova knjiga. Za njega ne postoji put, koji vodi k istini. Jer Bog objavljuje svoju istinu samo onima, koji su dobre volje.

Oni, koji nemaju volju za istinu i koji ne žele provjeravati put, kojeg im pokazujem, oni nemaju pravo donositi sud o mojoj knjizi. Ako jedan suvremeni kemičar tvrdi, da je pronašao put kako se kemijskim spajanjem može proizvesti zlato, i točno opisao  put do zgoditka zlata, tad može samo onaj donositi sud o kemičaru, koji je sam izvodio opisane pokuse i točno sve slijedio što je kemičar preporučio.

Ja sam uvjeren, da ova knjiga sadrži istinu. „Jer ja znam, tko je onaj, kojem sam povjerovao.“ (2.Tim.1,12)

Ja se ne bojim, da će  oni koji će slijediti moj put, naći nešto drugo, što će biti suprotno onom, što sam ja našao. Svi, koji su dosad slijedili moj savjet i  koji su tražili povezanost sa svijetom dobrih Duhova, našli su ono isto što sam našao  i ja.

Unatoč svega moja će knjiga  naći mnoge protivnike. Ne toliko među širokom masom svijeta, nego više u onim krugovima, kojima bi prihvaćanje istine zahtjevalo velike zemaljske žrtve. To su svećenici pojedinih  vjerskih zajednica. Vjerovanje, koje su dosad propovijedali svojim vjernicima osigurava im njihov životni standard.  Kad bi zbog promjene  spoznate  nove istine morali mijenjati  vjeroispovijest tad bi morali prestati biti svećenici svojih dosadašnjih vjerskih zajednica. Time bi izgubili svoj dosadašnji kruh, kojeg im je osiguravala njihova crkva.  Žrtvovati svoj položaj i kao siromah i prezren prihvatiti nesigurnu budućnost, to je najveća žrtva, koju čovjek može prinijeti. Mnogi to ne prihvaćaju. Radije ne prihvaćaju istinu.

Stoga je židovsko svećenstvo stupilo u ogorčenu borbu protiv Krista i njegovog učenja. Oni su se bojali svog položaja. Oni nisu najprije provjeravali  od Krista objavljene istine i njihovu ispravnost, nego su usmjerili svoju mržnju na onog, koji će od njih, svojim učenjem, odvratiti narod i time  je oduzeo njihov utjecaj na narod. On je stoga morao umrijeti. Svećenstvo svih religija sve do danas je najveći neprijatelj istine, tražitelja  i objavitelja istine.  S ognjem i mačem   ubijeni su milijuni ljudi s izgovorom da je to bila borba protiv hereze..Također se je židovsko svećenstvo u Kristovom slučaju, sakrivalo iza optužbe: „ On huli protiv Boga.“  Pravi je zapravo razlog, onda kao i u sva kasnija vremena, bio strah pred gubitkom ili ograničenjem zemaljskih utjecaja, svjetovne časti i  prihoda.Svakako postojale su i postoje iznimke. Ali te Nikodemske duše  danas mogu malo pomoći da zaustave duhovne vođe u borbi protiv istine, kao što ni  prvi Nikodem to nije mogao.

Današnje svećenstvo ne će  moju knjigu samo odbaciti, nego će odbiti ispitati ispravnost njenog sadržaja i onog puta kojeg ona pokazuje. To je ipak put kojeg  može s mirnom savješću polaziti svatko. Ima li nešto krivo u tome, ako netko – bilo svećenik ili laik -  osobno sam ili s drugima pristupi u svojoj kući privatnom  Bogoslužju i tako se pjesmom i molitvom usmjeri na Boga i od njega moli ispunjenje Kristovog obećanja: „ Ako vi, koji ste zli, vašoj djeci dajete dobre darove, koliko će više  vaš Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole.“  (Lk. 11,13)  Je li grijeh kod takvog Bogoslužja razmatrati istine Svetog pisma, razmišljati i moliti za pravu spoznaju ?  Je li grijeh  tom prilikom u duhovnim zajednicama na način prvih kršćana, pružiti jedni drugima ruku i u unutarnjoj sabranosti usmjeriti duh prema nebu, oprostiti jedni drugima i okajati zemaljske grijehe moleći Boga za pomoć i za Duha istine,  kojeg je Krist obećao svojim sljedbenicima ?  Ima li ikoga, koji ovo ne bi mogao činiti mirne savjesti ?  Ja ne tražim ništa više. Ja nisam slijedio neki drugi put, nego onaj koji je opisan u ovoj knjizi. Ja sam na tom putu primio ono, što može  dobiti svatko, tko ispravno traži.  Možda će mnogi na ovom putu dobiti još mnogo više od mene.

Pošto se stvari, koje stječemo na ovaj način, čine nevjerojatnim, to nije razlog da ne slijedimo ovaj put. Jer Bog nam izričito obećava  nevjerojatne stvari s riječima:

„Pitaj me i ja ću ti odgovoriti i saopćiti ću ti velike i nevjerojatne stvari, o kojima dosad nisi ništa znao.“ (Jer. 33,3)

Uskrs, 1932                                                                                                                       Autor