Oda ljudskome rodu

Kada svjetlost iznjedri val iz dubina vlastitog praiskona pa se u eksploziji sažme u rađanju sjemena postojanja,

sa čudesne palete mogućnosti javi se u srcu skrivena ikona zazivajući izvjesnost stabla života s nebrojeno izniklih grana

Kada se jednost savršenstva u neograničenosti svih oblika ponudi oku tek otvorenom, da bi tu svjetlost u sebi sakrio, naslutit će se vječita sudbina prvog stradalnika i pjesnika koji se na taj ne trasirani put bez ikakvog jamstva odvažio

No, njegov će već prvi korak izdubiti korito budućih promjena koje će njemu teći da bi postale jamcima svakog od stvaranja,

u njima prarođeno dijete, najmanje za njega može biti zamjena;

više je najava prvog sudbinskog kruga i njegovog zatvaranja

 Iza njega niknut će izdanci i naših samoniklo uzdignutih vlati, propupalih iz jedinog zrna zazelenjelog tla kojega smo stvorili; sve što je dotada bilo, u novu će realnost da se preobrati;

u kojoj su lahori promjene, krivnjom našeg stvaranja, zažamorili

 Mi prvorođeni u kapi svjetlosti unutar eksplozije potpunog mira; samonastali da bi sva ostala nastajanja dubinama neba mjerili, predodređeni smo za odgovore na pitanja bezbrojnih svemira

a nastali, da bi njegove raskoši jednako svima zauvijek dijelili

Kao čvorovi upleteni u mreže nečijih davno odsanjanih snova svakim od koraka u jučer, svačiju smo izvjesnost za sutra stvarili svakim smo korakom postajali jači i moćniji od bilo kojih izazova, ma kako se na maglenim putovanjima otkrivanja gubili i zamarili

Mi nismo zaboravljeni koje nitko više ne zna ili se ne usudi pitati; mi smo neumorni tragači na putu svjetla kojim se mnogi ne usude, rastući kao sadašnja budućnost postojanja i dalje nastavljamo skitati kao i sve lutalice i sanjari koje se iza odživljenoga sna ne probude

Mi iza zemlje, koji smo se uzdigli, ostajući zauvijek da budemo; mi što smo ponijeli najveće terete ne mareći za njihovu težinu, ne pitajući se kojim smo putovima krenuli i kamo odista idemo

u nedjeljivosti cjeline, konačno našli smo dugo traženu postojbinu

Slavomur Cune Miljević