GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost
Tuđman je naša Coca Cola.
Nenad Ivanković na predstavljanju Miroslava Tuđmana kao predsjedničkoga kandidata 2001. godine.
Globalizacija, premda ne previše star pojam, kako bi rekao prvi generalni direktor WTO-a Renato Ruggiero, danas predstavlja “realnost koja prevladava nad svim drugim realnostima” (WTO, 1996). Možemo reći i kako je “teško naći išta u svijetu nedodirnuto globalizacijom” (Ritzer, 2004: 169). Gotovo da ne postoji jezik u kojem ne postoji riječ za pojam globalizacije. Swahili je rijetka iznimka (Scholte, 2000). Na nekim jezicima za globalizaciju koriste se i pojmovi poput mondijalizacije ili planetarizacije. Treba istaknuti kako sama riječ i nije toliko nova, budući da su Reiser i Davies još 40-ih godina prošloga stoljeća izmislili riječ “globalize”. No, za njih je to značilo “planetarnu sintezu kultura u globalni humanizam” (Scholte, 2000: 16). Kod njih je tada to više predstavljalo određenu želju ili nadu, nego li je bilo odraz stvarnih pokazatelja i odnosa u svijetu. Termin globalizacija se pojavljuje prvi put u US English Dictionary 1961. godine, a prvi je koristi u svojim radovima Ronald Robertson i to 1966. i 1968. godine. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni McLuhanovo “globalno selo”, također iz ’60-ih godina prošloga stoljeća. Tek polovinom ’80-ih godina prošloga stoljeća termin globalizacija postaje jedan od najcitiranijih pojmova u Social Sciences Citation Indeks (Milardović, 1999: 9). Ističe se kako se radi o jednom od najčešće spominjanih fenomena posljednjih 20 godina (Held, 2000). Nakon pada Berlinskoga zida i kolapsa istočnoga bloka te najave “kraja povijesti” (Fukuyama, 1994), globalizacija postaje “buzzword” ili riječ koja odzvanja. S obzirom na učestalost odzvanjanja, vjerojatno je i bilo za očekivati popratni nastanak šuma pa je danas vrlo teško od bezbroj definicija globalizacije uzeti jednu kao primjer. Ipak, za potrebe knjige izdvojit ćemo najčešće i najprisutnije definicije pojma i procesa globalizacije. Brojni društveni teoretičari i teoretičarke, razni aktivisti i aktivistkinje te ostali akteri imaju vlastite definicije o globalizaciji, njenom značenju i posljedicama koje donosi sa sobom. Globalizacija kao ideja odnosi se na “smanjivanje svijeta, ali i na jačanje svijesti o svijetu kao cjelini” (Robertson, 1992: 8) ili možemo poput Davida Helda reći kako se zbog globalizacije nacije-države sve više zapliću u mrežu globalne međupovezanosti (Milardović i dr., 2002). Za Martina Albrowa globalizacija se odnosi na sve one procese kojima se ljudi u svijetu ujedinjuju (uključuju) u jedno društvo, globalno društvo (Cohen i Kennedy, 2000). Nešto slično tvrdi i vjerojatno najpoznatiji današnji sociolog Anthony Giddens objašnjavajući (1990: 63-65) globalizaciju kao proces rastezanja, ili možemo reći i prekoračivanja granica. Malcolm Waters (2001) daje tužan primjer globaliziranosti današnjega svijeta. Navodi primjer Tasmanaca koji su postali svjesni da su dio jedne planete jer su drugi ljudi korištenjem aerosolnih sprejeva stvorili kancerogenu rupu iznad njihovih glava.
Može se reći kako je “globalizacija proces (ili skupina procesa) koji uključuje transformaciju u prostornoj organizaciji socijalnih odnosa i transakcija – određenih u terminima njihovog opsega, jačine, brzine i utjecaja – generirajući transkontinentalno i međuregionalno kretanje, mreže aktivnosti, interakcije i upotrebe moći” (Held et al., 1999: 16). Robertson (1992: 8) dodaje kako se “kulture i društva sa svojim članovima i participantima stišću zajedno” te da svjedočimo “kompresiji svijeta”. Vrijeme i prostor se zgušnjavaju i to naravno uzrokuje i transformaciju društvenih odnosa, kao i odnosa prema okolišu. Na jednom mjestu Beck (2000: 11) će primijetiti kako “globalizacija znači proces kroz koji suverene nacionalne države isprepliću te ih potkopavaju transnacionalni akteri s različitim predjelima moći, orijentacija, identiteta i mreža”.
Da je danas živ, Martin Hiedegger bi uživao u ispunjenju svoje “distancelessness” teze, teze o svijetu u kojem je nemoguće biti distanciran od nekoga, u kojem smo svi međusobno na ovaj ili onaj način povezani. Vrlo slično, novinar Frances Cairncross spominje “smrt distance” (Urry, 2003: 2). Uostalom, kako da ne budemo povezani kada živimo u “umreženom društvu”, gdje “mreže stvaraju novu društvenu morfologiju u našim društvima” (Castells, 2000: 493). Cijela fama oko prestanka postojanja koncepta distance potpomognuta je razvojem tehnologije ili konkrentnije Interneta gdje sve počinje i završava Microsoftovom ponudom – Gdje želite ići danas? Dakle, pristup kroz Microsoftova pomagala donosi nam “svijet bez granica”, mogućnost da kao potrošači-putnici zavirimo u svaki kutak na svijetu. Time dolazimo do idealizirane mobilnosti, budući da svugdje idemo, mada se nigdje ne krećemo (Nakamura, 2002). Baudrillard se proslavio “otkrivanjem” gubitka razlike između autentičnog doživljaja (pa i života) i njegove simulacije.
I samu sociologiju kao znanost proizašlu iz industrijske i političke revolucije 19. stoljeća te znanosti koja se razvijala uz razdoblje moderne zahvaćaju promjene. Tako se ističe kako “globalne promjene zahtijevaju proširenje naše državno orijentirane teorije, definiranje novih istraživačkih područja rada i razvijanje primjerene komparativne metode. Ukratko međupovezanost lokalnog, nacionalnog i globalnog zahtjeva globalnu sociologiju” (Cohen i Kennedy, 2000: 20), ističu ovi autori u istoimenoj knjizi Global Sociology. Kao što smo naveli u uvodu, gotovo da nema autora koji se neće složiti s Beckovim stajalištem kako je “globalizacija proces gospodarskoga, socijalnoga, kulturnoga i političkoga djelovanja koje nadmašuje granice nacionalnih država”. No, ovdje je potrebno spomenuti kako je to slaganje manje rezultat potpune točnosti definicije, a puno više njene ograničenosti. Naime, Beckova definicija nam malo govori o posljedicama te dobitnicima i gubitnicima globalizacije, a tu su onda sukobi i neslaganja izraženija pojava. Ovdje bismo se mogli složiti sa sociologom Zygmuntom Baumanom (2000: 1) kada kaže da “biti globaliziran znači gotovo isto svima koji ‘globalizirani’ jesu”, ili drugim riječima ne treba prenaglašavati opsege i utjecaj globalizacije, jer je on nejednak te se ne radi o linearnom procesu (Scholte, 2000). Globalizacija nije uniformirana, niti može djelovati kao subjekt, niti je treba shvaćati u linearnom obliku (Urry, 2003: 40). Pri tome je važno shvatiti kako “globalizacija nije odredište, već proces” (Legrain, 2003: 9). Kada dođemo do teze da nismo svi globalizirani, a pogotovo ne na isti način, suglasnost stavova oko globalizacije vrlo brzo počinje blijediti. Čini se kako bi podosta trebalo propitati tezu “kako je globalizacija ono što od nje sami učinimo”, koju mnogi autori koriste (Scholte, 2000:7, Legrain, 2003: 334). Time se želi reći kako svi zapravo imamo podjednaku odgovornost za smjer kojim ide globalizacija. Možemo slobodno zaključiti kako nisu svi na isti način i s jednakim mogućnostima akteri globalizacije. U knjizi Globalization – A Critical Introduction (2000) autor Jan Arthur Scholte nam na iznimno pregledan i zanimljiv način, predstavlja neka od temeljnih sporenja oko globalizacije. Mi ćemo ih za ovu priliku sabrati i prikazati kroz pet po nama ključnih pitanja koja izazivaju sporenja.
bglavac
edin.kecanovic
