Odem neki dan u hram kulture, odnosno u knjižnicu, a ono tamo uvijek mali milion knjiga. No već sam odlučio da si ne razbijam glavu nego da dopustim da mi knjiga samo dođe u ruke, tako da knjiga traži mene a ne ja nju. Ponekad jako dobra metoda, a ponekad upecam i nekakvo djelo koje vrlo brzo ponovno pronađe svoje mjesto na dobroj staroj polici. Naravno da se ne silim čitati ono što mi se ne dopada(zašto trošiti dragocjeno vrijeme), ali uvijek dajem priliku knjizi da me na neki način osvoji.

Knjigu koju sam taj dan uzeo stvarno me je pogodila na način na koji to dosada nije uspjela niti jedna knjiga. Mogu reći da mi je na samom kraju duša plakala( a inače nisam neka osoba koja će cmizdriti na svakom koraku) . Ime knjige je „Došla žena doktoru“ autora Raya Kluuna koji se u svom životom bavio marketingom dok mu žena u 36 godini života nije preminula od raka dojke. Tada se sa svojom kćerkom seli u Australiju gdje piše roman. Kada sam počeo čitati imao sam da je knjiga ono kao svaka druga…muškarac koji je monofoban (ne može biti vjeran jednoj ženi) švrlja uokolo, ona to zna ali toliko ga voli da  mu gleda kroz prste. Sve se mijenja kada dobiva rak dojke,ali  postavljena joj je kriva dijagnoza. Nakon godinu dana ponovno se vraća doktoru i saznaje da boluje od veoma rijetke vrste raka.  Radnja prati odlaske na kemoterapiju, proces koji je veoma bolan i prikazuje surovu stvarnost osobe koja je oboljela od raka te sve čime se ona susreće. S druge strane čujemo priču s muške strane. Priču jednoga supruga koji prati svoju ženu kroz njezinu bolest (usput prošvrlja uokolo) sve do njezinoga samoga kraja u kući koju su kupili prije njezine smrti. Knjiga je fiktivna premda je temeljena i na stvarnom događaju. Čitajući ovu knjigu čovjek ne može da se ne zapita o svom vlastitom životu, o stvarima koje su nam u živote bitne i o svim našim prioritetima. Ono što je pisalo na zidu nove kuće u kojoj je Carmen umrla i gdje je njezin lijes bio izložen bilo je: Carpe diem ! (iskoristi dan), a to vam i ja svima želim.