106. KAZNA I NAGRADA

 

        Išle su putem jedna dobra, i jedna ne tako dobra duša. Dan je bio vedar, nije slutilo ni na kišu, kamoli na grom. Pa ipak, između dobre i ne-tako-dobre duše preskočila je munja iznenadne svađe. I dobra duša samu sebe zapanji, jer se prometnula u vijavicu, izdignula se uvis i udarila po bližnjoj duši, žestoko. Bližnja duša tada zaplače i pobježe kao ranjeno zvijere. A dobra se duša nađe u čudu nad sobom, stade čupati kosu, ružiti samu sebe, kajati se.

        Putem je dolazio Divni Stranac, pola mu lica nasmijano, pola snuždeno. Zastao je kod dobre duše, sklupčane u prašini, razdrte jecajima.

        “Toliko silno plačeš - zbog čega“?

        “Oh, uvrijedila sam bližnju dušu... Nisam ni znala kakav sam bjesomor...”

        Stranac se spusti kraj nje u prašinu.

        “Volim kad pogriješiš“, reče raskajanoj. “Jer onda, potresena, i moleći Me za oproštaj, još si Mi bliže i sa Mnom više, nego kad si ispravna i ravna”.

        “Oh, Gospode”, jecala je duša ne podižući glave, “uvrijedih Te u jednomu drugom biću...”

        “Da, znam”, sućutno će On. “No tvoj grijeh je Moja prigoda da ti neke stvari kažem. Znaj, dakle: neranjiv sam Ja, i ničijoj uvredi dostupan. A tvoj bližnji, on je tu bol zaslužio. Ti si bila poluga zakona...”

“Avaj”, uzdisala je duša, “zašto baš ja pristadoh to biti”?

“I opet Mi je dobra zgoda da ti kažem: bolje da si bila ti, nego netko drugi. Bolje zaradi mnogo čega. Za tebe i za Mene bolje, i bolje za tvojega bližnjeg. Jer, zamisli da je umjesto tebe bio netko manje suosjećajan, manje obziran... tvoj bližnji bi tada mnogo gore prošao, a Ja ne bih imao prigodu kazivati ovo što ti kazujem”.  

Duša prestade plakati, podigne glavu i zagleda se u Divnoga. No nije vidjela lik, vidjela je sjaj.

        “Ako je moj bližnji kažnjen za neki svoj nečin i nedjelo, zašto nisam kažnjena i ja, a zbog toga što sam počinila prijestup ljubavi”?

        “Zar ova tvoja patnja nije kazna”?

        “Oh, ali u usporedbi s njegovim bolom...”

         “U usporedbi s njegovim bolom, tvoja je patnja veća”.

        Duša zanijemi, zagledana u Nj, sada kao u lik ljepote – nepoznati lik poznate ljepote.

        “Moja patnja? Ja sam nagrađena”, prošapće. “Jer gledam Te”.

        “Eto, htio sam da i to shvatiš. Za neke je kazna nagrada”.

 

 

        Nagrada se presvuče u kaznu, i krene u kneza na bal.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)