....Sve je nekako tiho....Nema vjetra ni sa koje strane da mi pomogne u letu..Pokušavam ..širim krila ali .ne ide...Ne mogu bez vjetra...On mi daje snagu,on me uzdigne i ponese u visine ..i tada mogu danima lebdjeti ,ne mičući krilima ...samo lebdjeti na jednom mjestu ..jer on me održava u zraku...A kad poželim ići mu u susret on se lagano poigrava sa mnom i tjera me da upotrijebim krila,jer jedino ga tako mogu zagrliti...raširenih krila...Nosi me malo tamo, malo ovamo..igramo se....grlimo se...vjetar i ja...Ali...nema ga....ni sa koje strane..I već dugo nisam letjela i već me krila bole od skupljenosti...Tražim ga i na proplancima i u nizinama...ali nema ga...A mene boli....boli me moja zgrčenost...Koliko ću još dugo moći bez vjetra ne znam...ali znam čekati...i znam se nadati i znam vjerovati...doći će...raspuhat će se i ja ću opet letjeti ...raširenih krila žurit ću mu u zagrljaj a on će se veselo smijati i ljubiti moje perije....Čekat ću ga...i znam...doći će....