 Uz maršala Tita, junačkoga sina, nas neće ni pakao smest', mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo i čvrsto mi stišćemo pest – revolucionarna jugoslavenska koračnica zvučna je podloga početku jednosatnoga radijskog dokumentarca »Uspon i pad Jugoslavije – priča o Titu« britanskoga novinara Martina Bella. Četvrti radijski kanal BBC-a objavio ga je u dva nastavka 26. travnja i 3. svibnja. Dokumentarac počinje dvojbom je li Tito »utemeljitelj države i nacionalni heroj ili monarh željan slave koji je održavao Jugoslaviju čak i kada se san o bratstvu i jedinstvu počeo rušiti«. Odgovori su mnogoznačni: Bell i njegovi sugovornici ustvrdili su kako je Tito bio »apsolutist, željan sve vlasti, zao čovjek«, da je »volio žene, automobile, dvorce kakve donosi moć i živio kao kralj«. Istodobno, bio je »državnik svjetskog formata«, a »ne može se opovrgnuti da je u osvit Drugoga svjetskog rata ujedinio različite regije i narode u utjecajnu Jugoslaviju«. Britanski povjesničar Marko Attila Hoare konstatirao je kako je Titovo nasljeđe »tako veliko, da ga je teško ocijeniti«. »Nije bilo dobrog načina da se održi Jugoslavija. Tito je činio što je mogao. Tražio je nacionalnu ravnotežu«, kazao je povjesničar.
U prvome nastavku Bell je posjetio Kumrovec, Jajce, Beograd i Sarajevo. U Titovoj rodnoj kući vodič mu je pokazao »pravi kamen s mjeseca, koji je Titu 1970. poklonio američki predsjednik Nixon«. »Osnivač je pokreta nesvrstanih, premda ima onih koji sumnjaju koliko je nesvrstan zapravo bio«, jetkim je britanskim humorom primijetio Bell. U Jajcu su mu priznali da žale za Jugoslavijom. »Živim u prošlosti«, na lošem engleskom kaže jedan od sugovornika: »Aj em jugonostalgik«.
U Beogradu – »u tipičnom beogradskom stanu, iza ne tako tipičnih blindiranih vrata« – Bell je razgovarao s Aleksom, sinom najpoznatijega jugoslavenskoga komunističkog disidenta Milovana Đilasa. »U ratu je učinio izvanredne stvari, sprečavajući bratoubilački rat. Ali, njegov je komunizam bio diktatura. Neki kažu, dobronamjerna. Ali nije bilo ničega dobronamjernog u onome što je učinio mome ocu. Bio je intelektualno inertan i opsjednut vlašću. Ne samo da nije provodio reforme – priječio ih je. I tako stvorio temelj za Miloševića«, ocijenio je Aleksa Đilas. Nakon što je predratna jugoslavenska diplomatkinja Sonja Biserko – uz zvuke »Druže Tito, mi ti se kunemo« – Bella podsjetila na snagu i utjecaj Titove diplomacije, novinar je u Beogradu razgovarao i s Titovim najmlađim unukom, ekonomistom Andrejem Brozom. U Rusiji je Broz načinio ekonomsku analizu raspada Jugoslavije: »Slovenija i Hrvatska proizvodile su 70 posto dobara, a većina je išla u Srbiju. BiH je imala rudnike iz kojih je kapital također odlazio u Srbiju. Zato su republike počele pitati, zašto da vama dajemo novac? Kombinacija nacionalizma i takve ekonomije zasigurno vodi u konflikt«, analizirao je Titov unuk.
Novinar koji razlikuje dobro od zla
Martin Bell dobro je poznat javnosti na području bivše Jugoslavije. Izvještavao je s ratišta u Hrvatskoj i BiH, te svjedočio na suđenju Tihomiru Blaškiću u Haagu, tvrdeći da optuženik nije odgovoran za pokolj u Ahmićima. Kada je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, za sobom je već imao 27-godišnju karijeru BBC-jeva ratnog izvjestitelja iz jedanaest ratova i osamdeset država. Izvještavao je iz opkoljenoga i okupiranog Vukovara. Postoje informacije da je upravo njegov snimatelj snimio znamenitu jezivu snimku četnika koji ulaze u srušeni grad pjevajući »Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate«. Snimajući prilog u opkoljenome Sarajevu 1992., teško je ranjen granatom sa srpskih položaja. Iskustvo opsade Sarajeva nagnalo ga je da kritizira BBC-jevu neutralnost pod svaku cijenu, razvijajući koncept »novinarstva simpatije« (journalism of attachment), o čemu je napisao i knjigu. »Možete biti fer prema svakome, ali ne možete biti neutralan između dobra i zla«, poznati je stav toga poštenog, istinoljubivog i hrabrog britanskog novinara. |
U Sarajevu, Bell je razgovarao je s Raifom Dizdarevićem, bivšim predsjednikom Predsjedništva SFRJ i bliskim Titovim suradnikom. Premda Tita i danas drži velikim državnikom, Dizdarević shvaća da su »naše mjere imale suprotan učinak«. »Partija je bila prespora u demokratizaciji, a pogriješili smo i zato što smo republikama ustavom iz 1974. dali više političke, ali ne i ekonomske samostalnosti. Zato je svaka počela braniti sebe, a to je otvorilo vrata nacionalizmu«, kazao je Dizdarević
Prvi nastavak završava profinjenom, ali gorkom ironijom srpskoga prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića. S njim je Bell razgovarao u Belom dvoru u Beogradu, »koji se od gradnje 1929. nije mnogo promijenio, osim što je dobio crvenu zvijezdu i rupu od metka u zidu«. Princ Aleksandar govori akademskom britanštinom, koja u mučnoj balkanskoj priči zvuči gotovo groteskno: »Titov je režim bio diktatura. A to se moglo izbjeći: da je bio mudar i dopustio demokraciju, sve je moglo biti dručije. A mogu li Tita za išta pohvaliti? O, da: za lijepo odijevanje. Imao je garderobu bogatu lijepim cipelama i brojne živopisne uniforme«. U dojmljivome rezu, Bell na to montira svoj davni izvještaj iz ratom zahvaćene Hrvatske. »Nacionalizam je Jugoslaviji iskopao grob. Neke od najžešćih bitaka vođene su na autocesti bratstva i jedinstva. Titova je uspomena nestala gotovo preko noći«, završne su riječi prvoga dijela. Drugi dio pripovijest je o današnjoj BiH, »zemlji koju volim kao svoju vlastitu«, ali koju danas zovu »crnom rupom Balkana« i »ustavnom noćnom morom«.
Tu su Bellovi sugovornici, uz Marka Attilu Hoarea, donedavni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, bivši i sadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown i Valentin Inzko, hrvatski političar iz BiH Božo Ljubić, sarajevski novinar i analitičar Srećko Latal, bivši ministar vanjskih poslova BiH Mladen Ivanić te analitičarka iz Banja Luke Svetlana Cenić. Dijagnoza BiH je mračna: »Dayton je uzrokovao katastrofu«, kaže Hoare.
Bell je, uz ostalo, obradio i problem mogućega referenduma RS o otcjepljenju. Govoreći o tome, Stjepan Mesić ponovio mu je zamisao kojom je u siječnju ove godine izazvao pravu međunarodnu uzbunu: da bi trebalo vojno presjeći posavski koridor u Republici Srpskoj pokuša li se RS otcijepiti od BiH. To je, bez imalo ironije, komentirao Paddy Ahdown. Kazao je kako »Mesićeva ideja nije vjerojatan rasplet«. »Ne mislim da će u BiH biti vojnoga rješenja, bar ne brzo. Najprije bismo morali vidjeti da se stvari razvijaju prema ratu i sukobu, pa onda to spriječiti ranije«, kaže Ashdown. Inzko se Bellu požalio na »sindrom ovisnosti« BiH vlasti o međunarodnoj zajednici. »Ako predugo nosite gips, mišići vam oslabe«, prepričao je Inzko što je kazao studentima medicine u BiH. A oni su mu na to odgovorili: »Da, ali što ako ste kosti pogrešno namjestili, pa pacijent ne može hodati bez obzira na snagu mišića«?
Preuzeto iz Novog Lista -> http://www.novilist.hr/
lp, boro
http://budan.blog.hr/ |
edin.kecanovic
vanessa
bglavac
irida
