Otkad mi se u prošlosti javila želja da se osvijestim i spoznam svijet oko sebe vodim borbu u sebi sa naizgled nespojivim načinom razmišljanja, da pojasnim: O svemu šta pokušavam da razmišljam sve više mi riječi nisu dovoljne da dođem do željene spoznaje jer misli uvijek stoje na jednoj strani a ljudi večinom nešto vole ili ne,nešto im je lijepo ili nije, nešto hoče ili neče i uglavnom tako funkcijoniraju, to jest cijepaju spoznaju na pola i uvijek im pobijegne poanta, dok nisam u jednom trenu uspio spojiti nespojivo i odvojio se od misli. U tom trenu su dualnosti postale jedno i svijet mi je postao jasnije mjesto i sve se posložilo i sjelo na svoje mijesto.

Još uvijek me ljudi rastuže jer su toiko uvijereni u svoj put da ne razumiju kreaciju koja je toliko kompleksna a u isto vrijeme toliko jednostavna . Sve ima svoju suprotnost i ne može funkcjonirati bez nje, svijet je savršen i sve ima svoje mjesto. Neznam koliko uspijevam da to objasnim jer su opet riječi u pitanju a one su samo alat koji je zahrđao, bar ja to tako u mojoj glavi.

Toliko od mene za sad.