Na horizontu snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom zatreperi simfonijom mora.
Kao Pompeji su bila moja sjećanja, bjesom vulkana ugušena, lavom okamenjene ljepote prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana su vjekovale u dubini duše. Kao pradavna ljubav Neptuna i Salacije skrivena u ruševinama srca su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo maglovito zrcalo, u kojem prepoznah trag tvog postojanja u meni.

 Beskrajno more želja,
pućina bez tragova spasenja,

Neptunovo carstvo puno strahova,

uzburkana praznina puna čežnji za susretom,

puna žudnji za zagrljajem, puna neisplakanih suza.  

A onda iznenada u jednom sutonu 
smješeći se
jedna velika riba
izroni u moj san
doplovih na delfinu spasenja
u tvoj zagrljaj i začuh zvuk orgulja,
 Neptunov dar  morskim vilama.
Zbog naših davnih istina

odgonetnuh u sebi tajnu, spomen na davna vremena.

Odgonetnuh nerješivu jednadžbu naše dvojnosti,

neisplakane suze i vječni znak pitanja na usnama.

Ljubav je bila zatvorena u labirintu prošlih godina,

bez propusnice, izgubljena u kaosu života.

Kao Salacija u Neptunov tako ja utonuh u tvoj zagrljaj.

Delfin se smiješio, a morske orgulje su prosipale plimu sreće.

Osluškujemo tonove morskih orgulja, to zvukovi nebeskog glazbala  pjevaju o ljubavi, a more i nebo se grle ljepotom ovog predvečerja.

Dva delfina sretna u svom postojanju, zaplesaše ljubavni ples i pozvaše nas u trenutak buđenja iz sna istkanog po drevnom mitu o Neptunu i Salaciji. Zagrlio si me na granici sna i jave u trenutku umiranja dana i ra+anja nove zore, a dva galeba poletješe u vječnost 
noseći u kljunu znak našeg sjedinjenja.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com