Da pokažem svoje lice ljudi bi viknuli: Freak! To je ono što jesam, freak, čudak…. svašta nešto.. svakim danom sve više i svaki dan polako mi izmiče masku moje normalnosti. Vrijeme prolazi, mijenjam se i sve je teže glumiti da sam kao svi… Ustrajem jer ne želim da budem stavljen u kategoriju onih koji sebe nazivaju drugačijima, ne želim biti ni u jednoj kategoriji.

Ne želim izgovor za to što jesam, ne treba mi izgovor da bi živio život. U konačnici ne postoje normalni ljudi ili drugačiji, postojimo mi.

Stavljamo etikete na sebe, etikete koje služe kao izgovor da se bude nešto. Da se ostane zarobljen u nekom vremenu i ne kreće dalje, koliko god nas ta etiketa uvjeravala da činimo nešto za sebe tj. na sebi, ona je najveće ograničenje koje si čovjek može staviti..

Stavljamo etikete na druge, jer nisu kao ja, nisu kao mi, jer želimo i njih ograničiti. Sama ta želja da ih ograničimo i izdvojimo opet se odbija i ograničava samo nas. Treba nam ta etiketa. Treba da u nju stavimo Ego, Ego ne želi nestati, Ego želi sigurnost, Ego želi etiketu. Etiketu, bilo kakvu etiketu, naljepnicu na kojoj piše ja sam nešto, tako da i drugi vide i znaju da sam nešto..?!? Zašto ipak?

Želimo rasti, a je li lakši put i pravi? Jel izgovor dopušta da rastemo ili nas drži prikovane? Jesmo toliko se pogubili da trebamo naljepnicu koja govori što smo i kuda pripadamo. TI, stavi si tisuću etiketa, s njima si nešto, barem u svojim očima i očima onih koji vide i gledaju na svijet tim očima.

Nitko nije manje vrijedan samo jer je drugačiji, niti mogu znati sve što je toj osobi u životu, što ju čini i što ju učinilo takvom kakva je. Nemam pravo da osudim tu osobu, ipak i mene su osudili, davno i još me uvijek sude. Svejedno nemam to pravo. Znam to i osjećam.

Misliš da nije laž uvjeravati sebe u nešto suprotno samom tebi, ali to je najveća laž na svijetu…

Vidjeti jedinstvo često je teško, isto kao i naći sebe u drugima. Svakim novim udisajem sam bliže tome, iako sada možda ne mogu uvijek vidjeti tebe, moj put vodi prema tome. Svaki pogled sve više me ispunjava ljubavlju i vidim da je moj put put ljubavi. Gdje sam na tom putu? Ne želim znati , bitno je da putujem i idem prema nečemu što neznam gdje je i što je. Možda nikad ne stignem, a možda sam već tamo… Ipak je to moj put, neki bi rekli samsara, ja vidim sam put. Osjećam ga i živim, svaki val koji me zapljusne govori mi da je to put i da sam to ja, jedno u svemu i sve u meni.