Čovjek uvijek nešto s nečim uspoređuje, u psihološkome smislu – bio sam, bit ću ili jesam nešto.
Kako treba ispravno postupati u odnosu na stanje kada se nađemo suočeni s nasiljem u obliku osuda misli, riječi i djela? Oblici nasilje su prisutni u raznim aspektima kao što su ljutnja, mržnja, slaganje s okolinom, imitiranje, pokornost. Odbijanje svega ovoga znači prihvaćanje suprotnoga. Je li moguće biti slobodan od nasilja u mislima riječima i djelima koje su dio našega života, a naslijeđeno je možda još od životinje – i to ne relativno, već potpuno slobodan? Ljutnja je moćna strast. Ona ne djeluje na ono na što je usmjerena, a više povrjeđuje onoga tko je njome obuzet, nego onoga protiv koga je usmjerena. Postoje doduše ljudi koji više naginju zlu prema drugima, ili pak oni koji nastoje biti plemeniti, ali ona druga strana njihove osobnosti još uvijek živi i ne može se vječno skrivati. Ona je samo potisnuta. To što se izvana ne očituje ne znači da je od pojedinca nadmašena. Kada je kroz emocije mir uništen, to je onda oskvrnuće tjelesnog hrama. Nikada ne treba zaboraviti da je klica svega što vidite kod drugih ujedno i u vama. Nametnuto i prisilno reagiranje na ljude i stvari predstavlja fini oblik ropstva na različite izvore pritisaka. Nemilosrdni pritisci koji ljudi primjenjuju (ponekad u ime Boga i dobrote) izazivaju da reagirate, vaša reakcija osuđivanja izbacuje vas izvan kontrole jasnog viđenja stvari. Stavovi su stvar osjećaja; a kad osjećaji uzmu maha, mudrost je daleko Ne, nikada se nećete riješiti tog teškog tereta potisnutih nagona, sve dok ne poslušate glas ljudskosti.
Osuđivanje drugih pokazuje nedostatak tolerantne bratske ljubavi plus nedostatak samopoštovanja i samo -kontrole.Osuda slabi zdravlje, kvari um i sputava duh čovjekove duše. Rasuđivanje odgađa osuđivanje”, dok “onaj tko nema kontrole nad vlastitim sebstvom jeste kao grad bez zidina koji se ne može obraniti”. Ljutnja je okrutna, a sud je otrov”. Osuđivanje je trenutno ludilo, kontrolirajte svoju strast ili će ona kontrolirati vas. Ne upuštajte se u strast suda i ljutnje; to je oštrenje mača koji će povrijediti tvoje vlastite grudi, ili ubiti tvoga prijatelja. Oslobodi se od ljutnje, i suđenja drugih, budi slobodan od toga, i neka vam ljutnja i ne padne na um. Sve konfliktne situacije koje doživljavamo s drugim ljudima jesu, svejedno kakve forme uzimale, samo varijacije na temu: igra krivnje. Naš ego uvijek se bori s istim pitanjem: Tko je kriv? Tko je nevin? S kime smo u sigurnosti? I koga se trebamo bojati? Naša pripisivanja krivnje zasnivaju se na tumačenju ranijih iskustava koje povlačimo po sadašnjosti i opet iznova doživljavamo. Naš se ego ustručava priznati da sve što vidimo i čujemo ima svoj početak u nutrini – naime kao misao u našem duhu. Budući da naš ego živi od napada, kažnjava on također svakoga koga smatra krivim – bilo sebe bilo druge osuđivanjima. Zato imamo siuacije da vidimo kako se z zabludu mlade odgaja kad ga se poučava da više cijeni one koji misle kao i on, nego one koji misle drukčije. Biti slobodan od slaganja s okolinom ne znači nalaziti se izvan okvira takva slaganja, nego to slaganje postizati zahvaljujući usporedbi, i jasnom razlučivanju koje se ne mijenja prema utjecajima izvana.
Može li naš razum biti apsolutno slobodan od svakoga oblika suda koji su ujedno i nasilja? Može li se odmaknuti od utjecaja i pritiska izvana koje neke osobe nameću i uvjeravaju nas o nama nepotpunim informacijama? A ako bude slobodan od njega, kako će odgovoriti na taj pritisak kada se na nj namjeri? Dok razgovarate s nekim, jeste li toga svjesni ili se jednostavno poistovjećujete s razgovorom? Kada ste u stanju da osuđujete, jeste li svjesni svog stanja u kojem je uvijek i ljutnja ili se poistovjećujete s ljutnjom? Kasnije kada vas osuda prođe, pokušavate li razumjeti svoje iskustvo? Zašto ste zapravo takvi? Odakle naviru tolike emocije? To je jedini način postizanja svjesnosti koji vas vodi umjerenom i pravednijem rasuđivanju. Morate znati da možete promijeniti samo ono što poznajete. Ono što ne razumijete, čega niste svjesni, možete samo potiskivati, a ne mijenjati. Mijenjate se samo kada razumijete i ne robujete zabludama nekih ideja. Na pitanje: “Je li to prerastanje u svjesnost postupan proces ili se ono događa kao bljesak?” Postoje sretnici koji to dožive kao bljesak. Drugi prerastaju, uspinju se postupno i polako.
One oči koje sude nikada neće moći čisto vidjeti. Život je ogledalo i osobi koja razmišlja pokazat će odraz onoga što zamisli. Nikada ne bismo trebali namjerno negativno suditi druge i sebe. Sud , ljutnja vas može posjedovati, zato je ogromna razlika između “posjedovati” i “biti posjedovan”. Posjedujte samo ono što volite. Ono što mrzite posjeduje vas. Negativni sudovi tako i nesvjesni stvaraju negativne posljedice kako u tijelu, tako i u vanjskom okolišu. To su sve povrede koje vama i drugima donose jednake patnje i kad prihvatite povredu i kad vi nekoga povrijedite. Jednom kada postanete žrtva osuđivanja nikada nećete biti sposobni jedinstvu jer ćete naći nešto ili drugo što će vam pomoći da ne vjerujete, što će vam pružiti odvajanje. Tada ste uvjetovani od pogrešnog centra znanja, onda sve što činite bit će neispravno, a što god odaberete bit će pogrešno odabrano. Što god odlučite bit će nesvjesno jer vi ne odlučujete, već pogrešan centar funkcionira. Takve rascijepljene sudačke usmjerene osobe često možda misle da čine dobro, ali učinit će nepravdu drugima. Oni imaju izvjestan ideal i ocjenjuju pomoću tog ideala. Vrlo je opasno i neljudski činiti nikakav standard i suditi o njima na osnovu nekih ideja. Kada ljudske emocije izmaknu kontroli, onda najbolji dio mozga u kojem donosimo procjene ne može ispravno funkcionirati. Okrivljujući nekoga ili nešto za nesretnost u našem životu rijetko kada rješava bilo što. Neprekidno žaljenje bilo izgovoreno ili neizgovoreno nas udaljuje od stvarnog uzroka naše patnje i sprečava naš rast. Cijeli bolesni svijet dobiva energiju za održavanje sebe od osuđivanja. Ljudi ratuju jedni protiv drugih zbog agresivnih sugestija usađenih u njihove umove dok su oni razljućeni. Ljutnja je emocija uvjetovanja i osnova svih negativnih sugestija, dvoumljenja i sumnji koje ulaze u umove.
Sve dok ne budemo voljni preuzeti odgovornost za vlastite stavove, akcije i nedostatke bez da druge za to okrivljujemo – nećemo pronaći unutrašnji mir i harmoniju koju svi tražimo. Ispravljanjem svojih pogrešaka, postajemo mudri. Opravdavanjem svojih mana, pokazujemo nezdravi um. Priroda svih ljudi je istovjetna; ono što ih dijeli jesu njihovi običaji.
Razum koji uvijek nešto s nečim uspoređuje, o nečemu sudi, jest agresivan. Ako je razum pak slobodan od oponašanja, sukladnosti i uspoređivanja, tada će od njega poteći ispravan postupak. U mozgu, kada se suočite s nasiljem, dolazi do brze kemijske promjene, pa on reagira brže od munje. Cijelo naše tijelo reagira i odgovor je neposredan; čovjek na ljutnju ili mržnju možda i neće uzvratiti ljutnjom ili mržnjom, ali sama njihova prisutnost izaziva odgovor iz kojega onda slijedi odgovarajući postupak. Ljude ne uznemiravaju stvari koje se događaju, nego njihovo mišljenje o stvarima koje se događaju. Mnogi ste osjetili i vidjeli što se događa u prisutnosti ljutite osobe, ako smo svjesni njezine ljutnje i na nju ne odgovaramo. U trenutku kada je čovjek svjestan ljutnje i suda druge osobe i ne reagira na nju, tada je riječ o posve drugačijem odgovoru. Duhovno iskustvo pripada cjelokupnoj povijesti čovječanstva i svim kulturama te ga svaki pojedinac može u određenom trenutku u sebi otkriti.
Ako krenete ili započnete suditi, onda zatvarate sebe za druga razlučivanja i moguće dublje uvide. Činjenica je da čovjek mora proći kroz mnoge, mnoge situacije, da bi ikreno shvatio što znaći objava: ne sudite. Kad god i malo osjećate da je nešto pogrešno, maknite se. To znači da ne možete imati povjerenje. Nešto je krenulo pogrešno, ne možete vjerovati, a također još ni sami ne znate što je ispravno u tom nekom slučaju. Ako padnete pod utjecaj i započnete prosuđivati, osuđivati, zaključivati; onda ćete biti zatvoreni.
Istinski svjestan, i budan čovjek ne osjeća ni odbojnost niti želju. On je uravnotežen između parova suprotnosti. Osuđivanje i mržnja stvaraju odvajanje, dok ljubav otkriva jedinstvo svih oblika. Osuda je posljedica usredotočenosti na oblik i zaborav onoga što svaki oblik (u većem ili manjem stupnju) otkriva; mržnja je osjećaj odbojnosti i vodi do povlačenja čovjeka od objekta mržnje; osuda je suprotna od bratstva i tako krši jedan od osnovnih zakona sunčevog sistema. Mržnja poriče jedinstvo uzrokuje da se grade barijere i stvara one uzroke koji vode do kristalizacije, uništenja i smrti. To je energija korištena za odvajanje umjesto za sjedinjavanje i tako ide protiv zakona evolucije.
Kada osuđujete bilo što, ili bilo koga, vi sudite, uistinu, samo sami sebe. Jer ono što sudite i mrzite, nerazdvojivo je povezano s onim što volite, poput lica i naličja istog novčića. Ljubav nije vrlina. Ljubav je neophodnost, više nego kruh i voda, više nego svjetlost i zrak. Neka se nitko ne ponosi ljubavlju. Nego radije udišite Ljubav i izdišite je, baš onako nesvjesno i slobodno kao što udišete zrak i izdišete ga. Jer Ljubavi nije potreban nitko da je uzvisi. Ne tražite nagrade za Ljubav.
Ljubav je dovoljna nagrada za Ljubav.
bglavac
edin.kecanovic
