San..gadinama sanjam ,ista tema ali san je svaki za sebe .Nikad se nije ponavljao.

Nalazim se u nekakvoj bjelini ...ništa nema osim bijele klupe.Na klupi bijela tkanina a na klupi dječak.Imamo oko pet,šest godina.Ništa ne radimo što ne bi radila djeca,igramo se,smijemo i onda dolazi trenutak kad ja trebam otići....

Moli me da ostanem,ponekad bi plakao.Nisam razumjela zašto.Bilo mi je žao ali ja sam morala otići.

Govorio bi...OSTANI ,KAD TI ODEŠ JA SAM OVDJE SASVIM SAM.NIKOGA NEMA.MOLIM TE OSTANI.....

PROBUDILA BI SE I NIKAD NISAM ZNALA TKO JE TAJ DJEČAK.SANJALA SAM GA MNOGO PUTA...

Kad sam imala negdje sedamnajst godina

sjetila sam se ,tad nisam spavala.Bio je to običan dan po ničemu poseban.Sa nekih četri godine imala sam prijatelja koji je živio u ulici do naše,često smo se igrali i bio mi je veoma drag.

Jednog dana moja majka je sjela i rekla da Kreše više nema.Zgazio ga je kamion u susjednoj ulici,plakala je.Nisam razumjela ali sam nekako znala .Nikad više nisam prošla tom ulicom.

Noć poslje sanjam ga ,igramo se ,smijemo.Kad ja moram otići on me moli i ja ne odlazim .Okrećem se i i govorim da može otići ,da nema potrebe da ostane .Svatim da sam ja ta koja ga zadržava,da se nikad nisam oprostila.

on se nasmiješio i ja sam otišla .Nikad više ga nisam sanjala,u mom sjećanju više nije bilo tuge za njim samo radost.