...Zašto si ušao u moj život?

...Tko te je poslao???

...Zašto sam dopustila da se uvučeš u onaj kutak mene,gdje je teško naći izlaz?Ne...nisam htjela to.Nisam htjela da mi tvoje riječi zarobe misli i da mi tvoje odsustvo stvara još veću čežnju.Nisam htjela to...

...Htjela sam samo malo laganih i ugodnih tema...I bilo je tako,al ta ugoda se razlila posvuda...Nisu samo riječi i tema postali ugodni.Jednostavno s prvim tvojim dodirom,s prvim tvojim dahom,koji sam osjetla kad si mi prišao onako s leđa,onako siguran u sebe...znala sam da nemam načina da se obranim...Znala sam da ću se naći u tvom naručju...I jesam...

...I sad mi se sve to čini kao neka bajka.Bajka u kojoj je moj princ ostvario moje snove...

...Bajke su nestvarne,govorili su mi...A ja se pitam jesu li uistinu nestvarne?Možda i nisu...Ne znam...Znam samo da mi sada nedostaje moj princ ...nedostaješ mi ...neobjašnjivo mi nedostaješ...I pitam se, osijećaš li moj nemir?Pitam se...smiješ li se sada negdje kao što se smiješ sa mnom?Pričaš li one slatke riječi negdje u toplini neke sobe ...ili i ja tebi možda nedostajem?

...Ne ,nemoj mi odgovoriti na ovo.Ne želim znati.Nije ni važno...jer prinčeve se ne pita takvo što...Važno mi je samo da me dočekaš sa poljupcem kad ti opet dođem...Da me ugostiš svojim ugodnim glasom koji smiruje sve moje nemire...Samo to mi je važno...samo to...

...Nedostaješ mi...A nisam htjela to...