...Ne nalazim prave riječi za tebe ,a pisala bi o tebi..

Pisala bi nešto o tvom glasu...nešto o tvojim rukama,prstima,nešto o tvojim dodirima...Pisala bi...al ne znam ni šta,ni kako...

Da napišem kako me prođu trnci kad čujem tvoj glas...ne bi mi vjerovao.Da napišem da me tvoje ruke smiruju i da me miluju kao nijedne do sad...ne bi mi vjerovao.Da napišem da me tvoji prsti izluđuju kad se isprepletu s mojima...ne bi mi vjerovao.Da napišem da sam poput ptice u svom gnijezdu ,kad se nađem u tvom krilu...ne bi mi vjerovao.Da napišem da želim da sve ovo potraje...ne bi mi vjerovao...

   I što onda da pišem o tebi?Možda najbolje ništa...Možda samo da te poljubim onako nježno,onako polako ,lagano...kao što i ti mene ljubiš.Ili možda da te samo zagrlim,kao što i ti mene grliš,onako snažno,onako kad mi  nestane cijeli svijet i kad čujem tvoje srce...

...Možda i bolje da ne pišem o tebi,jer ionako znam samo malo...a ipak tako puno.I zato neću pisati ništa o tebi...neću.Neću niti slova.Neću ćak ni spomenuti da mi je svaki susret s tobom neopisivo čaroban.Neću ni slova napisati ni o tome kako me redosljed tvojih riječi uvijek podigne za stepenicu više i više...

...Neću pisati o tebi...neću...